Svjetski dan poezije: Pokazatelj čitanja nije samo broj prodanih knjiga

Svjetski dan poezije UNESCO je proglasio 21. marta 1999. godine radi promoviranja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta.

Na proglašenju praznika rečeno je da treba odavati priznanje i podsticaj nacionalnim, regionalnim i internacionalnim poetskim pokretima, javlja Fena.

Prema podacima koje posjeduje Nacionalni komitet za proslavu Dana poezije, Svjetski dan poezije slavio se u drugom obliku još od 1505. godine. Uglavnom se slavio u oktobru, ponekad petog, ali krajem 20. stoljeća slavlje se održavalo 15. oktobra. Međutim, praznik je zapravo do UNESCO-ovog zvaničnog proglašenja naizmjenično slavljen u oktobru i novembru. Tradicija obilježavanja održala se do danas u mnogim zemljama.

Poezija ima svoj dan i sudeći prema brojnim pokazateljima sve smo bliži ostvarenju stiha Branka Miljkovića "Poeziju će svi pisati".

I da, poeziju mnogi pišu - neki više neki manje uspješno.

Pitanje je da li se poezija čita? Reklo bi se i da se čita. Jer pokazatelj čitanja i nije samo broj prodanih knjiga.

Ipak kad treba objaviti knjigu, moglo bi se reći da je najteže objaviti upravo knjigu poezije. Razloge za otpor koji izdavači imaju prema pjesničkim zbirkama možemo tražiti u nepotvrđenoj predrasudi da se poezija ne čita.

A šta o tome zašto pišu i šta je za njih Dan poezije misle neki od bh. pjesnika?

Pjesnikinja Medina Džambegović, s adresom stanovanja u Egiptu, koja upravo ovih dana promovira svoju novu zbirku po regionu i BiH kaže: "Bujicu stvari naše oči, uši, nos, srce i mozak unesu u sebe, a samo neke slike, zvuke, mirise, prizore i lica, paze da ne povrijede, da zadrže i sa njima nastave trajati u svojoj trenutačnosti, kao novom rađanju... To je proljeće i ono stavlja znak jednakosti između ljubavi i života... Nije UNESCO bezveze baš 21. mart proglasio Danom poezije. Krećući se od obrednih do svjetovnih formi, 'poiesis' je u svojim kreacijama uvijek bila u službi života, poput drevne boginje plodnosti, božice proljeća i mladosti. Živeći u dobu obilja svakodnevnih senzacija, da ne ogolimo, da pobjegnemo od izopačenosti, beznađa i bezličnoga, tražimo smisao".

"Ma koliko otrcano zvučalo, kako koja godina prolazi, čitanje i pisanje mi sve više postaje jedini mogući način izbavljenja od ludoga i truhloga svijeta. Pisanjem uplićem misao i ubrzo mi je cijela duša obuzeta. Rađa se nešto blisko životu i različito od njega, ali u čemu ljepota trijumfira i ostaje, nadmašujući svu onu besmisao i jeftino politikantstvo koje nas okružuje...", poručuje pjesnikinja Medina Džanbegović.

Za pjesnikinju Suzanu Lovrić iz Fojnice, Dan poezije je kao i svi ostali praznici - suvišan.

"A opet, lijepo mi je kad danima prazničim - živim i pišem. Šta je ljepše od pisanja pjesme? Kupanje u oceanu i ljubljenje na kopnu. To mi se događa jednom u deceniji, a zbirka ipak svake četiri godine. Udala sam se za poeziju", kaže Lovrić.

Mladi pjesnik i kritičar iz Mostara Ivan Šunjić kaže da je očekivano kad se govori o poeziji izjavu započeti otrcanim, pa i posve banalnim frazama poput one da živimo u vremenu koje nije nimalo lirično i u kojem za poeziju nema mjesta.

"Mislim da je veći problem u poimanju poezije kao takve nego u poeziji samoj. Naime, smatrajući je tek pukim izljevom osjećaja ili eskapizmom u kule bjelokosne, ljudi poeziju uglavnom drže najmanje političnim književnim rodom te nisu svjesni njenog subverzivnog potencijala. Poezija, dapače, itekako ima veze s našom svakodnevicom i kao takva ima potencijal da podriva ovakvu ideološki konstruiranu 'stvarnost', a to, između ostalog, dokazuju novi lirski glasovi BHS jezičnog područja. Mnogo toga ovisi i o kulturi čitanja (pri čemu je najviše zakazao naš obrazovni sustav) kao i čitateljske strategije. Stoga bih povodom Međunarodnog dana poezije preporučio manje govora o poeziji, a više čitanja poezije!", izjavio je Ivan Šunjić.