Predstava 'Totovi': Nepodnošljiva lakoća podaništva

U sklopu 63. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, na sceni Sarajevskog ratnog teatra, izvedena je predstava Totovi autora Ištvana Erkenja, a u režiji Andraša Urbana 

U nastavku pročitajte teatarsku kritiku ove predstave koju potpisuje Lamija Milišić.

Nepodnošljiva lakoća podaništva

Piše: Lamija Milišić

Da u teškim vremenima muze ipak neće zašutjeti podsjećaju nas Totovi Örkényja Istvána, mađarskog književnika koji je ovom novelom i dramom apsurda iz 1967. godine opisao "sizifovsku sudbinu mađarske vojske" u Drugom svjetskom ratu. Postavljena na scenu Sarajevskog ratnog teatra u martu ove godine i uvrštena u selekciju 63. festivala MESS, predstava Totovi u režiji Andrása Urbána pokazuje potencijal Istvánovog inicijalnog konteksta, donoseći publici svirepu komičnost ljudske poslušnosti.

Sva bol idile je u scenografiji Adise Vatreš Selimović zasnovana na centralnom simbolu predstave – kutijama koje likovi sklapaju iznova i iznova – budući da se i sama kuća porodice Tót koju sve vrijeme posmatramo na sceni na koncu predstave rasklapa poput kutije. To porodično ognjište koje konačno vidimo rasklopljenim, otkrivajući upadljivo bijelu, sterilnu unutrašnjost kuće, daje konačan pečat na život Tótovih zahvaćen beznađem sizifovskog zanosa. Sva bol idile jeste u granicama koje je čine mogućom, koje je zaklapaju poput kutije i čuvaju od stihije vremena. Bol idile jeste u suvišnosti vremena u njoj, u suvišnosti bilo kakve promjene, u utopijskoj ignoranciji. U njoj su Tótovi dobro uštimani ljudi, nesvjesni granica kutije sve do samog kraja predstave i pomenutog otvaranja, obznanjene nevine unutrašnjosti lišene odgovornosti.

Gledajući ovu predstavu mogućno je da će vam na pamet pasti misao da je Sizif (ovdje njegov simbol prikazan vizijom Tótovih koji kutijaju – unedogled sklapaju kutije pod naredbom majora) zapravo blažen utoliko što je kaznom bogova (majora) zauvijek lišen odgovornosti. Sizif je ovdje poslušnik, bezbjedan od svega drugog osim njegove stijene (kutije). Tumačeći ovakvu viziju čovjeka, glumački ansambl predstave Totovi se na momente čini potpuno rastrojenim. Svaki lik se kreće od komičkog tipa (oca, majke, kćeri, majora, svećenika, psihijatra, poštara, kurve) čija se tipološka predvidljivost dovodi do apsurda potpunim manjkom bilo kakve želje/motivacije za djelovanjem osim da se udovolji majoru. To za posljedicu ima kretanje likova od harmonije komičke igre do kakofonije apsurdnih ličnosti, iščašenih iz svog karaktera u rejon apsurdnog podaništva.

Major (Davor Sabo) je uzrok dehumanizacije ostalih likova i njihove rastrojenosti koju nanovo kroti kutijanjem. Sabo tumači ovaj lik na način da je potencijal njegove nasilnosti u svakoj sceni latentan i u službi bolne idile. Njegove su promjene raspoloženja rapidne i nepredvidljive ostalim likovima, čime publika naslućuje i nadograđuje sliku majorovog autoriteta. Međutim, predstava nam nudi određenu distancu proisteklu iz njenog komičkog usmjerenja koje uspješno prati i izvedba Davora Sabe, tako da se nasilje nikad ne eksponira u mjeri koja bi navela na sažaljenje nad porodicom Tót. Štaviše, major je u ovoj izvedbi okidač za komične radnje drugih likova, sam bivajući osovinom njihovog apsurda.

Emir Fejzić tumači lik poštara, "poludjelog glasnika", te otvara samu predstavu nekolicinom metateatarskih komentara koji navode na zaključak da je njegov lik naš vodič u život Tótovih. On je jedina instanca sućuti prema Tótovima, koja nehotice održava njihovu ignorantnu idilu. Fejzić tumači ovaj lik sa dozom infantilnosti, koja je pravi put za gradnju karaktera nekog sklonog pomenutom održavanju idile drugih ljudi, u cilju njihove dobrobiti. Ono što je bitno jeste da slobodu te infantilnosti Fejzić koristi kako bi poštara usmjerio i u pravcu suprotnom ignoranciji, budući da je on jedini lik u predstavi koji se vodi slobodnom voljom, uskračujući Tótovima informacije o majoru koje bi pospješile njihovo podaništvo. Na taj način također funkcionišu i likovi svećenika i psihijatra, koje Adnan Kreso tumači na tragu obznanjivanja harmonije naizgled suprotnih djelatnosti i ideologija, obiju podatnih vidovima podaništva.

Sead Pandur, dobri, slatki Lajos Tót, tačka je pucanja idile, jedini koji ne slaže dobro kutije. Pandur svoj lik tumači intenziviranjem tanke granice komičkog kukavičluka i tragične hrabrosti apsurdnog heroja, čiji zdravi razum postiže pravdu prekasno, kada je ona gotovo lišena značaja. Štaviše, on postiže pravdu jer je narušila njegovu porodičnu idilu kojom je dotad uspješno gospodario. Na tom tragu, u ovoj predstavi ostaje neiskorišten ili pak nedovoljno naglašen komentar na patrijarhalnu ustrojenost Tótovih. Lajoseve žena (Snežana Bogićević) i kći (Džana Džanić) u sceni u kojoj Tótovi misle da su se napokon riješili majora odmah poslušno pospremaju ognjište po Lajosevoj naredbi, čime se pomenuta ustrojenost nagovještava. Ostaje neiskorišten aspekt toga da je jedan muški autoritet (Lajos) zamijenjen drugim (major), da su žene porodice Tót, kao i njihova komšinica (Ana-Mia Karić) potpuno usmjerene na u njihovim životima prisutne i odsutne muške figure.

Ženska adoracija spram muškaraca na položaju iskorištena je kao komički efekat i kao glavni nagon održavanja idile. Glumačka izvedba ove poslušnosti je vjerno izvedena, samo što na koncu postaje iznenadno bitnim to što je Sizif muškarac.