Moja kuća je i tvoja kuća: Izložba u Historijskom muzeju

Umjetnice Adela Jušić, Andreja Dugandžić, Emina Kujundžić, Lana Čmajčanin i Sandra Dukić predstavit će se na izložbi Moja kuća je i tvoja kuća. 

Domaćin izložbe je Historijski muzej BiH, a orgnizira se u produkciji Sarajevskog otvorenog centra i Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA

Izložba se otvara u Historijskom muzeju BiH u četvrtak 9. oktobra u 18,00

Kustosica Danijela Dugandžić Živanović, uz poziv na izložbu, piše: 

"Ovim pozivom punim dobrodošlice otvaramo vrata privatnog i skrivenog mjesta kojeg zovemo kućom. Ona je i prostor ugnjetavanja, neplaćenog rada, strahova i nasilja. Porodica se predstavlja kao osnovna jedinica kapitalističkog društva u kojoj je uloga žene jasno odeđena, a okviri ponašanja unutar nje su unaprijed postavljeni kako bi očuvali patrijarhalni sistem i naciju. I koliko god da je uloga žene u kući bitna, njen politički i društveni značaj se negira i u privatnoj i u javnoj sferi. Javno i privatno, ali i granica među njima su u ovom stoljeću bila mjesta feminističkog otpora, borbe za prava i bolje uslove života i rada. Mnoga od ovih prava su izborena, ali borba nije završena. Neće ni biti dok se i u privatnom i u javnom ne promjene modeli moći i ženska emancipacija ne postavi kao temelj svake buduće političke borbe, a dugovječni koncept “ženi porodica, muškarcu država” ne transformira. Kuća, bila ona grad, ulica, država ili vlastita kuća, jeste i ostaje svakodnevni front borbe za jednakost i zajedničko.

“Moja kuća je i tvoja kuća” zato dovodi u pitanje okoštale diskurse dominacije i moći i predstavlja prostor za promišljanje svakodnevice i društva kroz emanicipacijiske temelje zajedničkog i političkog. Ona se razotkriva i otvara svima, jer ona je odgovornost koju svi dijelimo i na koju pozivamo.

Pitanja kojima se bavimo jesu pitanja otvorena u posljednjih sto godina. Neka od njih su rješena feminističkom i ženskom borbom de jure, ali ne i de facto. Pitanja kojima se bavimo jesu pitanja otvorena u posljednjih sto godina. Neka od njih su rješena feminističkom i ženskom borbom de jure, ali ne i de facto. U današnjoj Bosni i Hercegovini, pitanja neplaćenog rada, kućnog rada, brige o porodici, nasilja nad ženama, ostaju u središtu ženske borbe.

Umjetnice Adela Jušić i Andreja Dugandžić u kolaboraciji na radu Rad ljubavi i istraživanju neplaćenog rada u kući kroz odnos privatnog i javnog, ukazuju na zataškavanje eksploatacije ženskog rada i njegovu transformaciju u rad iz ljubavi, rad koji smatra ‘prirodno’ ženskim i kao takav određuje poziciju i ulogu žene u društvu.

Film od 3 do 22 prati jedan radni dan u životu radnice, 60-tih godina u bivšoj Jugoslaviji, i pokazuje svu složenost života, rada i sistema koji opstaje zahvaljujući činjenici da ona umjesto 8 sati radi 19 sati dnevno. Umjesto 8 sati odmora, 8 sati rada i 8 sati sna ona se sve ovo vrijeme brine o djetetu, mužu, kući i vrijedno radi u fabrici. U socijalizmu se tako patrijarhat transformirao i internalizirao kroz nevidljivi ženski rad, odgovornost za kuću, djecu i porodicu.

Emina Kujundžić u radu Svila i kadifa portretira žene koje smo zaboravili/e, te kroz odjeću koju su nosile ukazuje na to kako su one koračale putem oslobađanja, emancipacije i bunta. Istina o njima koje pomjeraju granice, suprotstavljaju se konvencijama i predstavljaju lice borbe, jeste istina koju moramo spoznati.

Sandra Dukić nas kroz poznatu narodnu izreku “Sama pala, sama se ubila” uvodi u sveprisutnosto nasilje, kroz ogoljavanje i osvještavanje čini ga vidiljivim i poziva na odgovornost za njegovo zaustavljanje. Odnos prema nasilju kao privatnom problemu i njegovo pojašnjenje kroz osudu žene i njenih izbora, u uhodanom maniru prebacivanja krivnje sa počinioca na ženu koja trpi nasilje, je tradicija koja perpetuira i normalizira uloge žrtve i počinica.

U radu Priroda statistike Lane Čmajčanin personifikacija prirode je dvostruka: lična i statistička. Tipična reprezentativna relacija žena-priroda nije više pasivni označitelj. Materijalnost statistike položaja žena u BiH je nijema, dok priroda postaje lično, političko, javno, živo mesto ženskih glasova, imena, njihove vidljivosti koje stoje iza svih tih brojeva i njihovih pasivnih politika.

“Moja kuća” je ogledalo kuća našeg svijeta i mjesto je artikulacije, slavljenja, sjećanja i otkrivanja nevidljivih poprišta ženske istorije i njihovih borbi u prostoru koji prekoračuje i ruši postavljene granice između privatnog i javnog."