MESS: Eksplozija različitih identiteta u predstavi "Slijepi pjesnik"

Karizmatični Jan Lawers, teatarski redatelj, vizualni umjetnik, slikar, muzičar i uopće, univerzalni čovjek, svoje umjetničke vizije već više od 30 godina predstavlja  kroz teatarsku skupinu Needcompany. 

Oduševivši  Evropu kultnom predstavom "Isabelina soba", osvojili su i srca bh. teatarske publike kada su ovo remek djelo izveli na festivalu MESS 2009. godine.  Od tada su nam se vraćali, uvijek donoseći nešto svježe a jednako dobro. 

Tako je i sa ovogodišnjim Festivalom MESS koji je sinoć otvoren u Zenici, predstavom Slijepi pjesnik, kojom nam se Needcompany predstavila po četvrti put. 

I opet je pred nama bila dobro poznata, sjajna ekipa:   Grace Ellen Barkey, Maarten Seghers, Hans Petter Melø Dahl, Anna Sophia Bonnema,  Jules Beckman, Mohamed Toukabri.... Svi  sjajni glumci, plesači, muzičari, pjevači i improvizatori. 

Ono što cijenimo kod Jana Lawersa i njegove trupe je savršen nivo izvedbe, bilo o kojoj izvedbenoj formi da je riječ (govor, muzika, pokret, kostim, scenografski element).

A ono što ovog vizionara izdvaja od drugih je redatelja i autora je osebujan  i prepoznatljiv teatarski rukopis kroz koji slavi ljepotu različitosti, univerzalnost ljubavi,  ljekovitost humora, intrigantnost simbola  i nepobitnost ljudske dobrote i humanosti.

Tako smo sinoć, na širokoj sceni Bosanskog  narodnog  pozorišta u Zenici, pred očima imali čovječanstvo .  Ono je prikazano kroz porodučna stabla sedam likova, ne imaginarnih, već vrlo određenih i prisutnih - samih  članova tetarske trupe. Počevši od Lawersove supruge Grace Ellen Barkey (igračice porijeklom iz Indonezije koja je zajedno s njih, davne 1986. pokrenula Needcompany), pa do  "čovjeka od gume" - tunižanskog plesača Mohameda Toukabria,  prikazana je kompleksnost identiteta i bespredmetnost svih pokušaja traganja za evropskom ili bilo  kakvom drugom nacionalnom "čistokrvnošću".  

Historija koju pišu pobjednici, muškarci, prešutjela je mnoge stvari o nama - poručuje nam Needcompany. 

Zato je tu  njihova umjetnost koja o  prešućenom jasno (i zanosno) govori.