I poslije Warhola - Halid

U kafe galeriji Zvono, u srijedu je otvorena izložba "Više volim
Halida nego Vorhola". Autor koncepta ove izložbe je Saša Bukvić, autor
fotografija Almir Panjeta, autor portreta Ismar Mujezinović, autor
prateće muzike je Damir Nikšić, a autor popratnog teksta Ahmed Burić. Pročitajte o čemu se radi:

Piše: Ahmed Burić  

Vjerovatno niko na svijetu, pa ni sam rusinski emigrant iz slovačkog sela Mikova, koji je, kao i stotine hiljada ljudi iz Austrouguraskog carstva pobjegao od nemani Prvog svjetskog rata - Ondrej Vorhola, nije mogao ni sanjati da će prvi crteži njegovog sina Andyja, stidljivog dječaka s pomanjkanjem pigmenta, postati nezaobilazne činjenice povijesti umjetnosti.

U vrijeme nastanka Warholovih 8 Elvisa, koji su dostigli cijenu od preko 100 miliona dolara, Halid Bešlić je bio dječak u podromanijskom selu Knežina čiji su glas zapazili dok je učio mevlud ili pjevušio na noćnim sjedeljkama, takozvanim sijelima. 

Halid je svoj zanat u umjetnosti ispekao u svijetu prigradskih kafana, svijetu koji je danas skoro nezamisliv jer je u to vrijeme svaka kafana koja je držala do sebe imala “živi” bend: tu je, za nove generacije koje su stigle u grad, narastala nova muzika. U njoj se trebalo čuti nešto od onoga modernizma koji je pružala nova sredina, ali i nešto od žala za rustikalnim, za ljubavlju na zelenim livadama, u krajnjem, za idilom o rumenoj čobanici koja nakon svih odisejevskih putovanja po velegradskim kafanama, čeka svoga dragoga da se vrati na zelenu travu doma svog. 

Skoro pola stoljeća kasnije, Andyja Warhola svijet poznaje kao jednog od najutjecajnijih umjetnika u 20. stoljeću, oca pop-arta, multisciplinarnog preduzimača u umjetnosti vođenog mišlju koju je objavio u svojoj knjizi, a koja glasi: “Pravljenje novca je umjetnost, i rad je umjetnost, a dobar business je najveća umjetnost.”

Nije, dakle, preveliko iznenađenje da se Halid našao na ovim hromatskim portetima “a la Warhol”:  ta umjetnička akcija koja još treba da se razvije i u ostalim disciplinama, recimo muzici, djelo je Saše Bukvića, sarajevskog umjetnika kojeg poznajemo kao jednog od utemeljitelja grupe Zvono.

Bukvićeva ideja koju je oblikom izveo Ismar Mujezinović vodi nas u novo promišljanje konteksta sadašnjeg vremena  i mjesta umjetnosti u njemu. Mjesta koje, rekosmo, uglavnom određuje kapital, svijest o tome da nešto vrijedi samo onoliko koliko je njegova trenutna cijena.

Apsurd svijeta u kojem danas živimo svodi se, manje –više, na slijeđenje upravo tog principa: uspješnim čovjekom i umjetnikom smatra se, isključivo onaj ko svoj rad zna dobro unovčiti, vaše znanje, talent ili umijeće broji se isključivo količinom novaca za koju ste je uspjeli zamijeniti. Sve ostalo, ma koliko originalno, inventivno i inovativno bilo, smatra se manje vrijednim, i na to se gleda podozrivo. Mjera se u današnje vrijeme smatra slabošću, umjetnost dijeljenja je skoro zaboravljena disciplina i pripada samo onima koji sebi mogu dozvoliti luksuz da ne žive prema merkantilističkim, nego prema pravilima čiji su korijeni duboko etički, ali bivaju proglašeni idealističkom utopijom.

Svijet je globalno selo, a glavni toponim toga sela je tržište, dakle pijaca u kojoj je najuspješniji onaj ko najjeftinije kupi i najskuplje proda.

Nabrajanje velikana koji za života nisu prodali ništa, a ostali su u vječnosti ne bi nas daleko odvelo jer je svijet genijalnog već odavno sveden na svijet virtulenog, a virtuelno je već odavno upisano u našu svakodnevnicu. Svoje živote teško bismo mogli zamisliti bez mobilnih telefona, daljinskih upravljača ili wireless mreža. Koliko god nas je tehnika formatirala i naizgled olakšala naše živote, u nekom smislu je njezina osveta stigla u vidu ovisnosti o njoj.

Amerikanizirana verzija Warholovog prezimema nas barem na ovim prostorima odmah asocira na rat i rupu koja se otvorila nakon njega (war & hole). Halid Bešlić, u posljednjoj deceniji najveća muzička zvijezda u regiji, izrasta i iz te rupe poraća.

Neposredan, narodski i narodni, Halid je upao u onaj prazni prostor koji je nastao brisanjem ideoloških (čitaj žanrovskih podjela) na elitnu i trivijalmu kulturu, na zabavnjake i narodnjake, u krajnjoj liniji na pop i folk. Pop kultura, čiji je Warhol jedan od najvažnijih protagonista u sebi nosi virus ograničenog vremena trajanja, jer nastaje sada i ovdje i za određeni trenutak. To je “umjetnost” koja radi na bljesak, na izdvajanje momenta koji u sekundi, ili u onih 15 minuta slave o kojima je Warhol govorio da pripadaju svakom čovjeku, treba nadomjestiti cijelu epohu: ovakav svijet nema vremena za barok.

A ako bi se vrijeme i našlo, pojavio bi se problem percepcije. Ona je u današnjem svijetu sužena, mi nemamo kad ni gdje gledati široke pejsaže u izmaglici ili slušati simfonije. Naša je pažnja uhvaćena u zamku digitalnog impulsa, kulture koja traje onoliko koliko traje senzacija u njoj.

Što se Halida tiče, on zadovoljava kriterije pop-arta u većini njegovih segmenata: pali široke narodne mase, različite socijalne, ekonomske i nacionalne grupe stanovnika, gleda nas sa velikih jumbo plakata , reklama za kafu i pjeva u mtv-jevski urađenim spotovima u kojima stoje stara kuća stari krov, i Miljacka koja mostove odnese, ali su digitalizirani, lijepo obojeni za novu epohu i nove oči. Milione očiju i ušiju koji gledaju i slušaju Halida, ikonu samo našeg spoja masovne histerije, starinske osjećalnosti i medijske prisutnosti.

Ispada, dakle, da je taj Halid, naš Halid zapravo zaslužio isto mjesto koje su kod Warhola imali Elvis, Marylin ili Liz Taylor, i dobro je da mu ga je Bukvić, uz saradnju s još nekim umjetnicima - dao. Mjesto u kojem multiplicirani portret, zapravo, gleda sve nas i, naizgled, nam pruža istu šansu. Jer, mnogo je onih koji bi htjeli biti Halid, ali Halid je samo jedan i uvijek isti. Baš kao što je uvijek ista i supa Campbell i Coca – Cola, što je bio osnovni motiv da se Warhol upusti u opasnu igru masovne aplikacije svakodnevnih stvari koje postavljena na pijedestal boga marketa, zapravo, postaju božanstvo.

Jer, kako opet piše sam Warhol: “Kad neku stvar uradiš potpuno pogrešno, i to je način da nešto otkriješ.” Što se njegove umjetnosti tiče ona ima sasvim dovoljan broj osporavatelja koji će imati pravo u velikom broju slučajeva. Već samo prvo, banalno pitanje “kakve veze s umjetnošću ima crtanje ogromne flaše Coca – Cole” će njegove sljedbenike i zagovornike baciti u sasvim ozbiljno promišljanje njegova života i djela, pa i onoga što su proizveli. Ali, Warholovo mjesto je neupitno, on je svoje “odradio” i najbolje ga je ostaviti na miru.

S Halidom je, nešto drugačije, jer muzika i poruka koju on proizvodi – bez obzira voljeli njegove pjesme ili potpuno prezirali zvuk kojim se on bavi – šalje poruku lišenu masove dehumanizacije.

Halid je, dakle, zaslužio ove portete. Bolje rečeno, da bi, ako ćemo pojednostavljivati, u nekoj Warholovoj zamišljenoj interpretaciji masovnosti Balkana, na nekim od njegovih otisaka završio i pjevač koji svoju karijeru duguje koliko pjesmama koje je znao birati, toliko i ljudskim odnosom koji je gradio kroz svoju burnu biografiju.

Halid umjesto Warhola?  To možda i nije pravo pitanje. I poslije Warhola – Halid? Očigledno će Halid ostati i nakon Warhola, i zbog ovih radova koji njegovoj karijeri i našoj sredini omogućavaju novi diskurs u sagledavanju stvari.

Ovaj Halid tako ispada svevremenski, baš kao što su to Marylin, Elvis ili Liz. Jer, ako je definicija umjetnosti da se tu, uglavnom radi o disciplini koja otkriva skrivena značenja i ono što se ne vidi odmah, onda je ovaj čin prikazivanja Halida u Warholovom registru, zapravo, samo otkrivanje jedne nove dimenzije u kojoj smo se svi skupa našli – i konzumerističko društvo, i veliki pjevač, i pop art ikona i Saša Bukvić,  umjetnik koji je najzaslužniji zato da smo se svi skupa našli u u ovakvom okruženju.