Hasija Borić: Ako naš glas i nije stigao duboko do neba, vrisnuli smo bar kako treba!

U okviru 41. pozorišnih/kazališnih igara u Jajcu, u pratećem programu glumica Hasija Borić održala je recital.

Njena kolegica glumica iz Rima, Irina Dobnik, napisala je tekst koji u nastavku prenosimo u cijelosti:

"Tanana i profinjena duša maestralne glumice Hasije Borić, kroz pažljive i diskretno obavijene glasovne tonalitete snažnih riječi velikana poezije, progovara gotovo nečujno, ali gordo i uzvišeno o Bosni u stoljetnim ranama. Bosni stamenoj, neustrašivoj i ponosnoj, ali krvlju okupanoj. No, ipak, neuništivoj i vječnoj. Nižu se kroz moćnu glumačku interpretaciju stihovi bardova poezije.

Mak Dizdar: „Zapis o časti“, „Čevrti jahač“, „Putovi“, „Brotnice“ Darko Cvijetić: „Zakopavanje sestre“ Mile Stojić: „Hatidža“, „Djevojke moje mladosti“ „Bratstvo i sestrinstvo“ Nikola Šop: „Isus u posjeti kod nas“, „San magaradi“ Oskar Davičo: „Višnja za zidom“ Ivan Goran Kovačić: „10. pjevanje I.G. Kovačića“

Fascinantna je Hasijina postojanost u pian-pianino-pianissimo govornoj "muzici", a u neizmjernoj bujici ogromne boli i tuge bosanske. Samo povremeno, gotovo kao nenadani dašak vjetra, nekolicina riječi gradacijom posegne za krešendom, da bi se brzo, kao u strahu, treperećem "miru" priklonila. Stoljećima bosansko srce krvari. Od Bogumila do danas. Pa koliko je to bosansko srce, pitam se, kad još uvijek krvi ima.
Sjajnom izvedbom sjećanja na sve to, Hasija nam je dala neopozivo snažnu poruku - krv moramo zaustaviti, rane zacijeliti, očima, ako ih imamo, duboko gledati, a glavom tri puta razmisliti, da nasilja, nesreće, boli, tuge i gorkih suza što manje bude… Svjetla je ponekad jako malo u životu, ali pokušajmo osvijetliti vlastite duše i srca. Barem probajmo, jer mrtvovati pod zemljom lakše je, nego kao "živi mrtvac" na zemlji živjeti…

"Vrijeme je da se misli o vremenu jer trulež do besvijesti bazdi sa smrti gnjile Vrijeme jest da se razmisli o vremenu Jer velike vode na nas brode… Jer vremena ima tako malo I vremena neće više biti“

(Mak Dizdar "Četvrti jahač")

Divna Hasija Borić je u svojoj uzvišenoj, elegantnoj crnoj haljini - odori, na praznoj crnoj sceni teatra, podsjećala na velelepni spomenik lijepe, hrabre žene, podignut u čast svih bosanskih žrtvava rata. Živi spomenik. Bila je poluuzdignute, ponosne glave, mirno spuštene lijeve šake na butinu, a desne ka srcu usmjerene. Njena stopala su bila u potpunom četrdesetminutnom miru. Ozbiljnog lica, ali sa povremenim blagim osmijehom i treperećim očima, koje su se gotovo stidljivo zjenicama nebu okretale. Hasijino oko iskricama zaleđenih suza "pjevalo je“ o nijemom vrisku svih nas… Mnoge oči iskopane i šupljine krvlju prepunjene, samo su duboko u sebi mogle tražiti svjetlost majčinog mlijeka…

Krv je moje svjetlo i moja tama…“ ("Jama" - Ivan Goran Kovačić)

Ne želim povjerovati misli koja mi kroz glavu proleprša - Krv se niz lice sliva, iz praznih očinjih jama, jer nad svjetlom pobjeđuje tama.

Želim vjerovati u svjetlost i zato kažem - IAKO SA SMRĆU SVIJETOM HODI ŽIVOT IPAK POSTOJI

Hasijin stav i savršena interpretacija svevremenskih stihova, istkanih u ispovjest nijemog vriska, metafora je ŽIVOTA I SMRTI. Jedno bez drugog, na žalost, ne postoji.
Izvanredna interpretacija završava upravo naslovnim riječima, kao velika mudrost života: 'Ako naš glas i nije stigao duboko do neba, vrisnuli smo bar kako treba'.
HASIJA BORIĆ - STOJIĆ, KAKO TO GORDO ZVUČI", piše Irina Dobnik.