Almir Imširević: O Dramadžiluku, festivalu MESS i teataru u Sarajevu pod opsadom

Program "Dramadžiluk" Internacionalnog festivala MESS pokrenut je prošle godine, a osmišljen je da promoviše recentna dramska djela iz Bosne i Hercegovine i regiona, pa i šire.

Program uključuje scenska čitanja dramskih tekstova, a nastao je iz ideje pokrenute 2012. godine.

Inicijator i selektor programa "Dramadžiluk" dramaturg Almir Imširević govorio je za portal Radiosarajevo.ba o Festivalu MESS, teatru u Sarajevu pod opsadom, drami i dramadžijama.  

Radiosarajevo.ba: Možemo li saznati kako je nastao "Dramadžiluk" i šta je njegov glavni cilj?

Imširević: O "Dramadžiluku" sam prvi put razgovarao s Nihadom Kreševljakovićem prije više od decenije, on je tada bio direktor Sarajevskog ratnog teatra. Pričao sam o svojoj ideji da organizujemo javna čitanja drama, tada sam ponudio to ime "Dramadžiluk".

Prošle godine kad smo ponovo razgovarali i konačno pokrenuli "Dramadžiluk". Čini mi se po reakcijama ljudi, kako iz profesije, tako i publike da ima smisla. Mi koji radimo smo jako zadovoljni i čini mi se da se pokazuju dobri rezultati.

Svaki put u priči o "Dramadžiluku" moram spomenuti čovjeka zahvaljujući kojem smo došli do tog imena, a to je veliki makedonski pisac Goran Stefanovski. Naime, on u jednoj svojoj knjizi predlaže da se dramadžijama nazivaju dramski pisci kako bi potencirao taj zanatski dio u našem poslu, kao što su filmadžije već odavno to prigrabile jer se kod njih zna koliko je i u kojoj mjeri je to industrija.

Meni se svidjelo to ime dramadžija i onda sam jednostavnom logikom došao do toga kad imate dramadžiju prirodno je da pravite prostor u kojem će dramadžije raditi, a nemate ničeg logičnijeg nego "Dramadžiluk" napraviti u Sarajevu koje već ima Kazandžiluk, Bravadžiluk i sve one druge "džiluke" u kojima se i ne radi ono to što je u njihovom imenu, ali eto postoje kao turističke lokacije. "Dramadžiluk" postoji za sad u ovom nekom virtuelnom svijetu, kao ulica, ali okuplja dramadžije.

Radiosarajevo.ba: Kako se stiže na "Dramadžiluk"?

Imširević: Jednostavno. Mene recimo obraduje činjenica da nas pozivaju ljudi, raspituju se za ulaznice, i onda se iznenade i obraduju kad im svaki put kažemo da je "Dramadžiluk" ono mjesto u koje se ulazi besplatno, ne trebaju vam karte za "Dramadžiluk". Trenutno se "Dramadžiluk" dešava u Kamernom teatru 55, na njihovoj sceni i do sada se čitanje održavalo svakog dana u 17 sati. Zbog svega što se dešava u državi bili smo prinuđeni jedan od programa odložiti, tako da se "Dramadžiluk" nastavlja u subotu, 12. oktobra, opet u 17 sati.

Radiosarajevo.ba: Možemo se malo osvrnuti na ovogodišnji program, šta se do sada dešavalo u Kamernom teatru 55?

Imširević: Naša namjera je da uvijek u "Dramadžiluku" imamo zastupljene bh. dramske autore, bez tog čini mi se ne bi imalo smisla da propagiramo dramu, ne samo savremenu, nego naprosto dobru dramu, a da ne pružimo priliku domaćim autorima i autorima iz regije. Na naš poziv javilo se preko stotinu autora iz regije, iz Evrope, čak smo dobivali desetine tekstova iz Amerike.

Ovaj "Dramadžiluk" je počeo s dramom Tamo gdje ne idemo bosanskohercegovačkog autora Adnana Lugonjića, to je bio prvi tekst koji je javno čitan, potom je uslijedilo čitanje drame Burnt Toast, norveške autorice Trine Falch. Ona je u Evropi poznata, pogotovo s postavkama tog svog teksta koji je izazvao burne reakcije jer ne spada u ono na šta smo navikli gledati u teatru, čak u opisu piše da je to ljubavna drama sa elementima horora, iskreno, i sam sam bio zbunjen.

Treće javno čitanje je bilo posveta nama dragom autoru, ljudi iz MESS-a i ja imali smo potrebu nekako da odamo počast nedavno preminulom Paulu Austeru. Prije nekoliko mjeseci smo odlučili da imamo njega na "Dramadžiluku" iako nije dramski pisac, odlučio sam da napravim dramatizaciju njegovog romana Čovjek u mraku.

Za zadnji dan predviđeno je čitanje drame Moji tužni monstrumi – autogram za Milicu Mate Matišića iz Hrvatske kojeg publika jako dobro zna, kako po njegovim dramama, tako i po scenarijima. Moram reći da mi je žao jer je Mate Matišić trebao biti gost "Dramadžiluka" i to ne samo kao dramski pisac. Bio je dogovor da on sa svojim bendom održi koncert, nažalost, to se ovaj put se nije desilo.

Radiosarajevo.ba: Koliko je domaći dramski tekst prisutan na sceni?

Imširević: Mišljenja sam da bosanskohercegovačka drama nikad nije bila u boljem položaju, da se proteklih decenija ona najviše izvodi. Razlog je jednostavan - ono što se dešavalo prije rata je potpuno druga scena, da ne govorim o politici, potpuno druge okolnosti i kontekst. Mi tek nakon rata i otvaranja Odsjeka za dramaturgiju možemo pratiti pojavu nekolicine imena koji su sada ono što je ta scena, kad govorimo o domaćoj drami. Siguran sam da svake godine pozorišta imaju praizvedbu jednog domaćeg teksta.

Odličan primjer je Festival u Zenici koji je okrenut upravo ka promociji domaćih autora, tamo možete najbolje vidjeti napredak od onoga što je na prvom Festivalu bilo traženje za domaćim autorom koji gotovo da nije postojao, a sada imate Festival na kojem se pojavljuje četiri ili pet domaćih autora.

Mi sada imamo mlade autore čije drame putuju po svijetu, koje su nagrađivane, sretan sam i kao neko ko se bavi dramom, a pogotovo kao neko ko radi s tim mladim ljudima. Većina njih, ustvari svi oni su bili na Akademiji scenskih umjetnosti, na Odsjeku za dramaturgiju. Pojavljuju se i oni ljudi koji vole teatar, a nisu iz naše škole i zbog toga sam sretan, drago mi je što svi oni pišu različito.

Svojim uspjehom smatram i to što moji studenti sa svojim dramama ne liče na ono što ja volim u pozorištu, njihove drame ne liče na moje, pišu potpuno drugačije, zanimaju ih druge teme, ali pišu mudro i to će zvučati kao blasfemija, pišu rijetko. Nisam ljubitelj autora koji svakih šest mjeseci imaju postavljenu dramu. To sam pisao u ovim tekstovima za "Dramadžiluk", može zvučati prestrašno, ali mislim za ovako malu sredinu, ako imate tri kvalitetna dramska autora da je to veliko.

Radiosarajevo.ba: U okviru "Dramadžiluka" bit će upriličen i Razgovor - Od Perzijanaca do Palestinaca, možete li nam reći kako je on koncipiran i ko su učesnici?

Imširević: Iščekujem taj 12. oktobar da se i sam iznenadim šta će se desiti s tim razgovorom, on je planiran u subotu u 12 sati, u Kamernom teatru 55. Predviđeno je da se bavimo temama o kojima pišemo, tj. ne pišemo. Mi, kao ljudi iz teatra pokušavamo prepoznati šta je to što publika od nas očekuje. Svjedoci ste da mnogo ljudi odreaguje izlazeći iz pozorišta pa i kina, pogotovo mlađi, kako su umorni od ratnih tema... Razumijem njihov otpor, ali nisam neko ko podržava tako olako odbacivanje toga.

Na ovom razgovoru je moja želja bila da progovorimo, da pričamo o tome šta je na repertoarima, kako naših pozorišta u regiji, tako na ovome što je danas Evropa. Recimo, meni je kao primjer služilo to što se dešava danas u Berlinu. Berlin prolazi kroz neku fazu koja meni nije nimalo simpatična, koja je taj grad i tu državu potpuno promijenila. Oni su imali pozorišta u koja smo mi bili zaljubljeni, koja su bila, neću reći ljevičarska, ali imali su slobodarska pozorišta, danas u tim pozorištima bez ikakvih problema podržavaju jednu stranu u ratu i vrše pritisak na ljude koji imaju drugačije mišljenje.

Tamo otkazuju predstave, neke ljude protjeruju... za mene je strašna stvar šta se dešava u Berlinu u koji smo mi tako zaljubljeno gledali i zbog tog Berlina pokušavam provjeravati kakvo je naše pozorište, o čemu i kako bi mi trebali govoriti.

Naslov Od Perzijanaca do Palestinaca zbunio je neku našu buduću publiku i kolege koje sam mislio pozvati, dosta ljudi je prećutno odbilo da bude dijelom tog razgovora, neki su odsutni, neki žele biti odsutni, iz ne znam kojih razloga imaju strah da razgovaraju. Vjerovatno su bili zbunjeni zbog naslova, do zadnjeg trenutka sam bio u dilemi da li ostaviti naslov Od Perzijanaca do Palestinaca, ali ga ostavim i pustim da ga oni pogrešno shvate kako su ga i shvatili...

Perzijanci iz mog naslova su Perzijanci koje je Eshil "izmislio", evropska drama počinje sa Eshilovom dramom koja se zove Perzijanci. Zašto je meni bila važna? Zato što evropska tradicija, evropski teatar počinje tako što jedan Grk piše o neprijateljskoj vojsci i stavlja se u cipele drugog i drugačijeg. Grci su znali uraditi ono što mi sad s teškoćom radimo.

Zašto Palestinci u naslovu? Iz prostog razloga što je to stavljanje u trenutak sadašnjosti i budućnosti da vidimo koji će se to i kakav Eshil pojaviti ili se neće pojaviti pa progovoriti o strani koja nije neprijateljska, nego o strani koju možda i ne razumije. Znam da će sa mnom u 12 sati, na taj datum biti direktor festivala MESS Nihad Kreševljaković, glumac Izudin Bajrović i reditelj Aleš Kurt. Pozivam publiku da dođe i da se uključi.

Radiosarajevo.ba: Postoji li na repertoaru ovogodišnjeg MESS-a neka predstava koja Vam je posebno privukla pažnju i zašto?

Imširević: Pričajući o ovoj temi, o razgovoru koji slijedi na "Dramadžiluku" nekako mi je prirodno reći Metro Gaza Hervéa Loichemola iz Francuske koju je radio sa palestinskim glumcima. Meni je ta predstava važna iz nekih intimnih razloga, a teatar to mora trpiti, teatar nije samo poznajete knjige, poznajete dramu i onda tako reagujete.

Kada uđete u teatar na vas djeluje da li vas taj dan boli glava, da li vas je neko nasikirao, da li pored vas sjedi neko čiji vam parfem ne odgovara.... Tako je meni tog dana u gledanju predstave Metro Gaza bilo u glavi kako je to režirao čovjek kojeg sam upoznao prije 23 godine.

Herve Loichamol je u Sarajavo prvi put došao 1994. godine da režira predstavu, onda je gledao moju prvu predstavu Kad bi ovo bila predstava u Pozorištu mladih i pozvao me da dođem u Francusku i da tamo budem u rezidenciji da pišem novi dramski tekst.

Mi smo se poslije toliko godina ponovo sreli, on se i dalje bavi pozorištem koje reaguje na svijet oko sebe, i meni je to bilo nevjerovatno iskustvo. Mnogo više se mi ponašamo kao da smo udaljeni od tog svijeta... Herve koji živi u Francuskoj je reagovao na ono što dešavalo Bosancima i Hercegovcima, danas reaguje na Palestince, reagovao je na ono što se dešava u Ukrajini, čovjek naprosto gleda svijet oko sebe, a mi smo ili većina nas, da ne govorim o procentima, postali svijet koji je zaboravio šta je bilo jučer, ne zanima nas puno šta je stotinjak kilometara dalje, međutim, priroda nas natjera da vidimo kako lako se zadaju teme i kako je empatija ipak nešto što bi trebalo biti gotovo refleks.

Meni se i dalje sviđaju te predstave koje mogu imati gomilu nedostataka, međutim, siguran sam da im ne nedostaje ljudskosti. Sebi dopuštam da i danas tako tretiram teatar i da se bavim tom vrstom kritike. Ako nema tog segmenta, nije mi važno da li sam bio zaljubljen u scenografiju i bogat kostim, važne su mi ove priče koje imaju namjeru da se bave ljudima, ne odmah da mijenjaju vaše stavove.

Radiosarajevo.ba: Po čemu pamtite teatar u Sarajevu pod opsadom? 

Imširević: U jednom trenutku sam pisao da je svaki dobar teatar pod opsadom, nebitno na rat. Sjećam se perioda kad sam govorio o teatru koji je nastao u ratu i Sarajevskom ratnom teatru, on je u tom trenutku posuđivao prostor gdje će igrati pa sam tako Ay, Carmelu gledao u podrum kafane Raguza i to je meni najljepše izvođenje te predstave.

Kada su oni dobivali novi prostor u kojem sada žive, rekao sam tadašnjem direktoru, rahmetli Safetu Plakalu kako su mi najbolji bili dok su bili u "šatoru". Nekako, opis tog teatra mi je bio kad se zovete Sarajevski ratni teatar da je ono prirodno stanište u kojem ste ta neka čerga s kojom putujete, da nemate zgradu u kojoj ste sigurni nego ličite na prostor iz kojeg dolazite. Naravno da je lijepo da oni danas imaju taj prostor u kojem jesu, ali kažem imao sam sreću, a možda i nesreću da sam u trenutku kad je počinjao rat imao 21 godinu i drugačije sam gledao sve pa i teatar.

Ljudi koji su tada vodili ovaj prostor imali su sa mnom druge namjere, nisu mi baš dopustili da budem publika nego su mi dali pušku u ruke... Nisam baš imao priliku da redovno odlazim u pozorište, ali utoliko su mi upečatljivije ostale te predstave koje sam uspio gledati. Drago mi je da sam bio svjedokom nečega što je danas zaista historija.

Predstava Susan Sontag Čekajući Godota, mjuzikl Kosa u Kamernom teatru, neke predstave Harisa Pašovića su predstave koje sigurno obilježavaju to što je taj period.

Naše tadašnje predstave sigurno nisu bile najbolje u ovom tehničkom smislu, bile su to predstave često igrane samo sa svijećama, bez svjetla, bez struje, predstave u kojima nije bilo bogatih kostima i scenografije, ali je bilo sve ono što jeste teatar.

Tad sam naučio koji je pravi odnos između publike i glumca, mi smo tad riskirali da poginemo na putu do pozorišta, danas ne odete ako ne radi tramvaj ili ako pada kiša. Predstave smo gledali s drugom dozom ljubavi, nije bilo zlobe, nismo gledali predstave tražeći greške, nego smo uživali nekako nudeći jedni drugima međusobno utjehu.

U Kamernom teatru tad su se održavale "Molitve za mir". To sad zvuči jako naivno i patetično, ali to je bilo svakodnevno viđanje ljudi koji su imali potrebu da budu zajedno. Kad sjedite, upravo kao ovo što danas "Dramadžiluk" radi, nas deset se okupi i neko uzme knjigu i pročita poeziju Avde Sidrana ili priču Darija Džamonje... Vjerovatno je taj i takav teatar i utjecao da meni 1994. godine padne na pamet da upišem dramaturgiju.