AJB DOC | Kritika Mirze Skenderagića: Život (ni)je igra

Šesti AJB DOC Film Festival je otvoren dokumentarcem The Mind Game rediteljica Eefje Blankevoort i Else van Driel i glavnog aktera i reditelja Sajida Khana Nasirija, koji je festivalskoj publici predstavljen u pomalo čudnom prijevodu Game: Drugi nivo, a koji na neki način jeste nastavak ili jedan razvijeni segment uspješnog dugometražnog ostvarenja ovoga holandskog autorskog dvojca, Shadow Game iz 2021. godine. 

Piše: Mirza Skenderagić

Naime, jedan od nekoliko protagonista tog filma o ilegalnim tinejdžerskim izbjeglicama koje putuju kroz krugove pakla Evrope, jeste i Sajid Khan Nasiri koji je sa 14 godina morao pobjeći iz Afganistana, a koji sada "igra" svoju igru između života i smrti, života i filma, u kojoj da bi pobijedio, mora proći sve žičane ograde i granice te prijeći živ na "drugi nivo".

Na drugom nivou je azil u Belgiji i novi početak umjesto game overa, ali i njega će se morati prijeći. 

Iako ovaj film uspijeva, ne samo iz "prve ruke" dokumentovati sav užas ilegalne imigracije u modernoj demokratskoj Evropi, već i izgraditi lice empatije koje stvarnost ne može da vidi zbog sljepila predrasuda, a uprkos povremeno očigledno pripremljenoj interpretaciji istinite ispovijesti, njegova je konačna estetska ideja zaglavila u procjepu odnosa forme i sadržaja, pa se čini da rediteljski koncept "igre" kao mutirajućeg savremenog kulturološkog fenomena realityja nije ostvaren u punom kreativnom smislu, već je ostao tek na riječima Sajida Khana Nasirija. 

Zdravo, ljudi, ja sam Said...

Osim što je glavni "igrač" u vlastitom životu, Nasiriju je sada pripala i uloga njegovog reditelja, s obzirom da je film baziran na snimcima mobitelom koje je on snimao tokom dvogodišnje borbe ili "igre", kako je naziva ovaj uplašeni mladić stidljivog osmijeha i bollywoodskog pogleda. 

Film otvara statični kadar hodnika u prihvatnom centru, koji iako obojen u žive boje, žutu i plavu, djeluje sterilno i depresivno, što simbolički određuje trenutno osjećanje u kojem se nalazi Nasiri, koji izlazi iz jedne od soba i oblači kožnu jaknu od preminulog najboljeg prijatelja Majida, kako će na kraju objasniti, koji je samo pet dana po dolasku u Belgiju, izvršio samoubistvo. 

Nasirijevu priču, odnosno radnju filma, rediteljice počinju intervjuem u prihvatnom centru u Belgiji, u kojem on govori da skoro godinu dana čeka drugi intervju za azil, što za njega jeste postupak suočavanja s neminovnim, a koji na najdirektniji način predstavlja stanje u kojem se Nasiri trenutno nalazi, prihološki, ali i fizički, zarobljen ispred vrata novog života, u sjećanju na majku i brata koje nije vidio već tri godine. 

Ovaj krajnje iskreni i pomalo anksiozni uvodni intervju prekida prva kratka oskudno stilizovana scena kao zamjena za opening credits, u kojoj se zvučnom anomalijom, nemirnom kamerom i kratkim rezovima, a s fokusom na oči, nastoji "uhvatiti" bezizlazni osjećaj tjeskobe u kojem se Nasiri nalazi, a iz kojeg nastoji pobjeći osmijehom, kako će sam reći prije pojavljivanja telopa sa naslovom. 

Nastala u njegovim pauzama, ona će poslužiti kao prijelaz na centralni intervju u filmu, sa rasvjetom, kamerama, mikrofonima, te sa Nasirijevim licem izolovanim na crnoj podlozi, koji će on početi s uputama rediteljici Blankevoort, govoreći joj da svjetlo nije dobro postavljeno i tražeći da se pomjeri na sredinu. Na ovaj način se oni poigravaju sa Nasirijevom ulogom reditelja vlastite filmske ispovijesti, a nakon što Blankevoort zaista i pomjeri rasvjetu, postaje jasno da je ovaj film isključivo Nasirijev, dok su ona i Van Driel, ipak "samo" asistenti. 

"Zdravo, ljudi. Ja sam Said Khan Nasiri iz Afganistana. Svi me zovu SK. Želim vam ispričati svoju priču", reći će sada već odrasli 18-godišnji Nasiri, pokazujući na mobitelu svoju sliku od prije četiri godine, kada je kao dječak još živio u svojoj rodnoj zemlji. 

"Da li si znao gdje ideš?", upitati će ga jedna od rediteljica iza kamere, na što će on odgovoriti da je samo "gledao ljude i filmove" te da se nadao da će lako stići u Evropu. 

"Ali bilo je veoma teško." 

Game, game, game...

Od tog trenutka će krenuti Nasirijeva životna i filmska igra, sa njegovim amaterskim snimcima mobitelom koje je snimao putujući tamnom stranom Evrope, onom skrivenom od javnosti, onom između državnih granica, na kojoj uvijek pada kiša, na kojoj je uvijek hladno i na kojoj se ne nazire kraj puta. 

"Započeti ću igru", nastaviti će Nasiri, dok se sa njegovim glasom iz off-a, izmijenjuju dramatični i potresni snimci neizvjesnog i krajnje opasnog putovanja Evropom, tokom kojeg se na sve moguće načine pokušavao domoći države koje će mu garantovati bolji život. 

"Svakog dana, u svakom trenutku. Igra, igra, igra. Ako želite otići u Evropu, morat ćete zaigrati mnoge igre. Igra znači da ćete morati granicu prijeći ilegalno. To su različite igre. Igra brodom. Igra vozom. Kontejner igra. Taxi igra (...)", nagovijestiti će Nasiri glavnu tačku ideosfere filma, ali će istovremeno i definisati svoj pogled na život, u kojem će mu pojam "igre" poslužiti kao odmak od stvarnosti. 

Jer, u igri se ne može poginuti "zaoprave", u igri te policija neće brutalno pretući, u igri nisi zapravo gladan i nećeš se zaista smrznuti od hladnoće. Jednostavno, kao u igri, nakon jednog neuspjeha, potrebno je samo pokušati ponovo i upravo to Nasiri i čini. Nastoji prijeći granicu, ne razmišljajući o smrti. 

Ono što se već u ovome početnom narativnom trenutku može prepoznati kao problem filma, jeste nedostatak rediteljskog odgovora na formu "igre", ili ne pronalaženje adekvatnog kreativnog koncepta za njeno oživanjenje. 

Ovako, igra se kao pojam samo spominje u sadržaju, o njoj govori Nasiri, dok se jedinstvenost njenog svijeta, čini se, nije ni nastojala pronaći. 

Naravno, ovdje se ne misli na doslovno "prevođenje" svijeta video igre ili survivor igre, kakav je recimo uspostavljen u filmu Igre gladi (2012.), već na adekvatan autorski prostor za ovakav rasuti dramaturški mozaik, u kojem bi ideja o životu kao igri oživjela i postala adekvatno stanište za jednog filmskog heroja koji se ne zove slučajno Khan. 

Ipak, nikako se ne može reći da je struktura Nasirijevog filma u potpunosti podređena njegovoj životnoj ispovijesti, već se manjkavosti njene dramaturgije pokušalo "obojiti" savremenim tehničkim rješenjima koja opet dolaze iz internet svijeta društvenih mreža i aplikacija, pa se recimo poseglo za animacijom Viber ili WhatsApp razgovara između Nasirija i rediteljica, dok je cjelokupni mozaik ovoga ilegalnog putovanja Evropom upotpunjen Google Earthom i njegovim virtuelnim 3D prikazom Zemljine površine. 

Spašavanje života

Sve to utječe na konačni dojam o filmu, da je možda isuviše različitih posrednika između Nasirija i gledatelja, što je naravno proizašlo iz potrebe da se popuni praznina u strukuri, nastala zbog oskudnog broja snimaka mobitelom. 

Iz ovoga proizilazi i pitanje, kako bi ovaj film izgledao da ga je u cjelosti snimio Nasiri, dok je dvije godine pokušavao stići u Belgiju. 

Kada se, dakle, govori o dramaturgiji koncepta, onda se može reći da se tek djelomično uspjela zadržati neizvjesnost stvarne priče, s obzirom da je na početku narativa odmah izložen njegov kraj, i da je otkriveno da je Nasiri uspio stići u Belgiju, što je svakako utjecalo na dramatičnost njegovih snimaka, pa se ishod njegove sudbine pokušao odložiti sa čekanjem na azil. 

Kako se smjenjuju granice na Nasirijevom putu, tako se razvija i njegovo "evropsko iskustvo", i dok su Tuzlaci "veoma ljubazni", "ako vas ljudi u Kladuši uhvate, pretući će vas sa palicama i gađat će vas sa kamenjem." 

Također, hrvatski policajci će se konstantno izdvajati kao izrazito nasilni i brutalni, što će Nasiri često i potvrđivati uznemirujućim fotografijama. Film ne završava apsolutnim happy endom, ali daje nadu u ljepši svijet u kojem ima mjesta i za jednog vrijednog, hrabrog i dobronamjernog mladića koji ima svoj san i koji nije nikakav divljak kako evropska javnost unaprijed osuđuje ilegalne migrante.

U konačnici, najveća vrijednost filma Game: Drugi nivo nije spašavanje još jedne istinite, bolne i inspirativne životne priče, već doslovno spašavanje života. Jer razgovori koje je Nasiri vodio sa rediteljicama, smimke koje je snimio, svjedočanstva koje je prenio, jesu zapravo nivoi jedne više igre, one koja ga možda nije zaštitila od gladi, zime i policijskih palica, ali jeste od konačnog nestanka. 

To je igra režiranja filma, u kojem prihvatamo glavnu ulogu kako bi prevarili život, jer život (ni)je igra.