Zlatko Dizdarević: UN je umro u Palestini, a definitivno pokopan kasnije u BiH

Ovosedmična eskalacija nasilja u Jeruzalemu još jednom dokazuje kako je Bliski istok trajnožareća tačka na globalnom planu. Jednom ste prilikom kazali da je Palestina jedino područje u bliskoistočnoj regiji o kojem često razmišljate više srcem nego racionalno. Šta vas je toliko privuklo Palestini?

Svojevremeno, u tadašnjoj mladoj generaciji novinara, uz drugačije poglede na svijet, osjećaj za pravdu i nepravdu, uz vrijednosti za koje se onda zalagalo, principe Ujedinjenih naroda i politiku koju su vodili veliki ljudi, Palestina je bila priča o izdaji i to je bilo teško razumjeti.

Dosta rano, osamdesetih, dobio sam priliku otići na Bliski istok kao novinar, potom i stalni dopisnik sarajevskog Oslobođenja iz Kaira, i tako je počelo moje uranjanje u tu priču. Nagledao sam se svega u samoj Palestini i Izraelu, Jeruzalemu, izvještavao iz Libanona kada je Sharon tamo upadao radi Palestinaca, bio u Sabri i Shatili nakon pokolja, ali i u logorima na jugu i sjeveru. Mozaik o svemu se sklapao i kroz Egipat, Siriju, Jordan, Irak, Alžir...

U vrijeme prve palestinske intifade bio sam u Gazi i na Zapadnoj obali. Upoznao u Tunisu lidere s Arafatom, za njih je on uvijek bio poznat po ratnom imenu Abu Amar, a poštuju i ostale palestinske čelnike Faruka Kadumija, Abu Abasa, Abu Džihada, Abu Ijada, Havatmea, Habaša...

Kako su godine odmicale, shvaćao sam koliko priča o Palestini postaje brutalnija priča o promjeni svijeta i potpunom gubljenju svakog digniteta međunarodne politike. Za mene su, tragom te jadne transformacije, Ujedinjeni narodi umrli u Palestini, a definitivno pokopani kasnije u Bosni.

Je li moguć mir između Izraelaca i Palestinaca?

Naravno da bi bio moguć kada bi to bio cilj, interes i dogovor u svijetu, ali nije. Svatko tko se makar samo očešao o tu priču i tamo proveo godine, tko više vjeruje svojim očima nego nalozima u podaništvu, lako shvaća da su dvije moguće države tamo, suverene, samostalne i izvjesno održive, jedino trajno rješenje za siguran Izrael uz međunarodno priznatu Palestinu kao jamca te sigurnosti.

Za Palestinu je to realnost u kojoj ima stotine razloga za okretanje miru i normalnom životu. Uostalom, povijesni 'kod' jednih i drugih je takav da sam apsolutno siguran kako bi uz takvu realnost Izrael i Palestina surađivali mnogo bolje nego mnogi među Arapima međusobno.

Nažalost, to nije projekt onih koji siledžijski vladaju svijetom, čak i više korporativno nego 'ideološki'. Mir i prosperitet nisu interes. Nesreća, ratovi i smrt su danas biznis.

U protekla dva desetljeća rješenje prema kojem Izrael i Palestina postoje kao dvije susjedne države bilo je temelj američke vanjske politike. Američki predsjednik Donald Trump izjavio je da će podržati rješenje za taj sukob koje odaberu i Izraelci i Palestinci. Kako ocjenjujete Trumpovu bliskoistočnu politiku?

Nažalost, sve je jasnije da Trump uopće nema osmišljenu i artikuliranu vanjsku politiku, pa tako ni bliskoistočnu, mada se na tom terenu ponajprije zaletio. Njegove percepcije svjetske politike temeljene na potpuno jednosmjernom poimanju floskule America first nekompatibilne su s novom svjetskom realnošću. Uporno inzistiranje na američkoj posebnosti kojoj se mora svatko povinuti sve manje ima veze sa stvarnošću u kojoj monocentrizam ubrzano odlazi u povijest. Kina, Rusija, Iran, Indija, uz specifično ambicioznu Tursku, nove su svjetske realnosti. Obama nije imao snage i odlučnosti realizirati svoja dirljiva bliskoistočna obećanja dana na početku mandata u uzbudljivom govoru u Kairu, a Trump (slično i Europa) kao da ne shvaćaju što se tamo doista događa i u kojem pravcu se uopće, mimo njega, profilira nova regionalna geostrategija prostora i energije. Uz obećanja koja je davao prije izbora činilo se da su mogući različiti pozitivni zaokreti, ali od svega je ostalo samo veliko ništa.

Ostatak teksta pročitajte na ovom linku.