Vuk Bačanović: Udžbenik iz srednjeg vijeka

Radiosarajevo.ba
Vuk Bačanović: Udžbenik iz srednjeg vijeka
Ilustracija: Školegijum

Piše: Vuk Bačanović, Školegijum

Udžbenik Historija za 7. razred devetogodišnje osnovne škole, autora Azerine i Safera Muminovića, u izdanju sarajevske Svjetlosti, samo je jedan od udžbenika historije koji je pregledalo i odobrilo Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke. Predmetni nastavnik može ga, prema tome, po sopstvenom nahođenju, izabrati i, na osnovu njegovog sadržaja, učenicima izlagati gradivo historije srednjega vijeka, s posebnim fokusom na srednjovjekovno razdoblje historije Bosne i Hercegovine. Mi ćemo se, prema tome, a radi brojnih kontroverzi koje se vežu za interpretaciju mitologiziranje nacionalne srednjovjekovne historije, fokusirati upravo na autoričin i autorov pristup ovoj osjetljivoj temi.

Mitske naracije u udžbenicima

Generalni trend tendencioznog nacionalističkog pristupanja nacionalnoj historiji u nastavnom procesu jeste nastojanje da se historijski procesi „kanaliziraju“ , tj. da se redukcijom nepoželjnih činjenica pretvore u mitske naracije o vječnosti nacije. „Historija“tako postaje sredstvo objašnjavanja nepogrješivosti trenutačnog oblika patriotizma, budući da je cjelokupan slijed istorijskih događaja samo preduslov njegovog nastanka, i ima nas naučiti zbog čega je upravo takva ideologija najbolja od svih mogućih sistema.

Stručan historičar mora razumijevati historijske procese van nacionalističkih matrica i imati na umu da „nacije ne nastaju same od sebe, nego ih naprave države i nacionalisti“ (Gellner 1999: 10), tj. da su one „dinamičan konstrukt koji je stvoren u toku 19. i 20. stoljeća“ (Blum 2002: 10): „tek s općom modernizacijom, opismenjavanjem, porastom mobilnosti i komunikacije postali su veliki dijelovi stanovništva uključeni u procese oblikovanja mišljenja i svijesti pa time i politički relevantni. Ovi preduvjeti vrijede s određenim vremenskim pomacima za sve nacije. Sve one se moraju prema Benedictu Andersonu promatrati kao imagined communities, zamišljene zajednice“*

Nažalost, autorica i autor ne pokušavaju učenicima na bilo koji način približiti feudalno društvo srednjovjekovne Bosne. Tekst koji pišu nema za svrhu edukaciju o Bosni XII vijeka, već uvođenje novog člana (u ovom slučaju dvanaestogodišnjeg djeteta) u nacionalni klub. Pišući o razdoblju vladavine bana Kulina, autori donose apriori zaključak: „Boreći se svim sredstvima za bosansku samostalnost ovaj mudri ban znao se postaviti i onda kada su počeli papini napadi zbog patarenstva i Crkve bosanske u Bosni. Kulin ban, više nego i najmoćniji bosanski ban Tvrtko, simbolizira duh i karakter Bosne kao posebne zemlje.“ (str. 85)

U pomenutom odlomku nailazimo na više anahronizama. Kulin ban se nikakvim sredstvima nije mogao boriti za „bosansku samostalnost“, već, u srednjovjekovnim konstelacijama, pravo da, vlada svojim podanicima, kao, što je moguće više, nezavisan vladar.

Safer Muminović (Foto: safermuminovic.tripod.com)

Demokratija u srednjem vijeku

U srednjovjekovnoj Bosni, pa tako Srbiji ili Ugarskom kraljevstvu nije postojala demokratija, niti participacija većine stanovništva u donošenju političkih odluka, pa tako ne postoji ni „narod“ kao politički subjekt za koji bi se Kulin mogao zalagati. Napokon Crkva bosanska kao samostalna institucija ne postoji do 1252. i dislokacije rimokatoličke bosanske biskupije iz Vrhbosne u Đakovo**, pa, prema tome Kulin nije ni mogao „braniti“ od pape, u svoje vrijeme, još uvijek nepostojeću instituciju.

Sintagma „duh i karakter“ Bosne, koje navodno otjelotvoruje Kulin ban, nenaučna je konstrukcija, kojom se želi uspostaviti mistična „krv i tlo“ povezanost između učenika i srednjovjekovnog vladara Kulina. Radi se o kreiranju nacionalističkog demibožanstva, prizivanjem arhetipske figure „velikog oca“ s kojim je učenik u mističnom jedinstvu „duha i karaktera“. Učenik, prema tome, nije upoznat sa historijskim procesom i razvojem društva, već biva nacionalistički programiran interpretacijom povijesti kao pokretne trake velikih ‘naših’ ličnosti, čiji smo - želi se utuviti u glavu - mistični transvremenski izdanak.

Problematiku Crkve bosanske, o čijem vjerskom učenju u historijskoj nauci ni do danas ne postoji konsenzus, autori rješavaju zbrkom nepovezanih poluinformacija. „Formirana je pod utjecajem bogumilskog učenja nastalog negdje u Bugarskoj i Makedoniji u IX ili X stoljeću.“, zaključuje bračni par Muminović, napominjući da su se pripadnici Crkve bosanske „zvali krstjanima, patarenima, bogumilima ili samo 'dobrim Bošnjanima'“ (str. 95)

Uz to, navode autori, „zajedno sa svojom porodicom, svojim narodom, Kulin ban je prihvatio učenje Crkve bosanske. Upravo zbog toga će biti izložen stalnim pritiscima pape i pravoslavne crkve. Ti pritisci su se s vremenom pretvarali u borbu protiv bosanske samostalnosti i samobitnosti.“ (str.86)

Mitovi i činjenice

O Crkvi bosanskoj, kao što je već rečeno, postoje brojne teorije, no i dalje su najistaknutije, kako je to istakao američki medijevelist John Fine „dvije osnovne“: „Da je Bosanska crkva bila dualistička i teorija da je Bosanska crkva bila nezavisna i šizmatička, manje-više u svojoj doktrini ortodoksna (vjerskog učenja fundamentalno jednakog pravoslavnoj i rimokatoličkoj crkvi, prim. a.). Razni izvori podržavaju oba stanovišta. Potrebno je samo staviti dva dokumenta iz 1460-tih, jedan pored drugog, da se ovo jasno vidi: pedeset tačaka kardinala Torquemade, kojih su se tri bosanska vlastelina, 'maniheja' morala odreći 1461. i testament prvaka Bosanske crkve, gosta Radina 1466., koji je u kontradikciji s nekoliko Torquemadinih tačaka, u testamentu uopšte nema manihejskog duha.“

Autori, doduše stidljivo, u tekstu margine navode da je „Patarenstvo je imalo i zajedničkog sa službenim kršćanstvom. ; krsno ime, slavili su rođenje Isusovo, Uskrs, priznavali su Stari zavjet, Strašni sud, molitvu za mrtve, a nisu odbacivali ni kult svetačkih moći.“, ne objašnjavajući pri tom da takva vjerovanja u potpunosti demontiraju bogumilski karakter Crkve bosanske, što će, za krajnju posljedicu imati potpunu konfuziju u glavama učenika. Uz to, ilustracija „bogumila“, koji podižu desnu ruku, sadrži i crtež poznatog stećka iz Radimlje, inače nekropole pravoslavnog roda Hrabrena-Miloradovića, što očigledno ima za cilj bogumilizaciju stećaka.

Stručan historičar, posebno autor udžbenika, morao bi citirajući dijelove istorijskih izvora, u najkraćim crtama objasniti različita gledišta istoričara na Crkvu Bosansku (za širu elaboraciju o ovoj problematici potreban je daleko veći prostor). Umjesto toga nailazimo na, u nauci odavno odbačena stajališta o bogumilstvu bosanskih krstjana i, što je najgore, izjednačavane „bogumila“ i termina„dobri Bošnjani“, koji nije ništa drugo do„naziv za svjedoke na bosanskim ćirilskim poveljama izveden od latinskog "boni homines" (dobri ljudi, ljudi dostojni "javne vjere")*** i koji nije imao nikakve veze sa vjeroispovješću svjedoka.

Prepisivanje sa Wikipedije

Ovaj diletantizam (napokon, pojedine dijelove teksta o bosanskim srednjovjekovnim rukopisima Hvalovom zborniku i Hrvojevom misalu autori su od riječi do riječi prepisali sa bosanske Wikipedije), upotrebljen je kako bi se falusoidni arhetip „velikog oca“ zaštitnika sa kojim svi čine predvječno jedinstvo povezao sa nacionalističkim dualističkim stereotipom uzvišene dobrote „naših“ i haotične zloće „njihovih“.

Autori u kreiranju nepostojeće historije idu tako daleko da najstarijim pismima kod Slavena proglašavaju glagoljicu, ćirilicu i bosančicu (str. 77. i str.101.), baš kao da bosančica, nije ćirilica za koju su „karakteristični arhaični oblici slova a, ч, т, jerija i omege, retka upotreba grafema “и” i ižice, dvostruko značenje đerva, upotreba jata za glasovnu grupu ja, a znaka 'e' za ‘je’ na početku riječi i u postvokalnoj poziciji, kao i odsustvo akcenata i ostalih narednih znakova.“'**** Ćirilica bosanskog tipa bila je dominantno pismo u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, ali je vrlo perfidno nabrajati je au par sa ćirilicom, kao da se radi o nekom hijeroglifskom pismu iz „piramide Sunca“ u Visokom. Koliku konfuziju autor stvara najevidentnije je iz nabrajanja „četiri pisma“ u srednjovjekovnoj Bosni, da bi ih bilo nabrojano pet: „bosančica, grčko (?), latinica, glagoljica i ćirilica“ (str. 101). Tek na kraju izlaganja u antrfileu sa nadnaslovom „ukratko“, autor bosančicu naziva „ćirilicom u posebnom obliku“ (str. 102), bez objašnjenja zašto ju je u izlaganju dva puta naveo kao sasvim zaebno pismo.

Kada uzmemo u obzir sve navedene primjere zaključujemo da su autori udžbenika Historija za 7 razred osnovne škole Azerini i Saferu Muminoviću pokazali potpunu nekompetentnost za razdoblje o kojem pišu, te da, se u izlaganju historije, umjesto naučnim metodama, služe sintezom trivijalnih dezinformacija i nacionalističkih stereotipa. Udžbenik bi, radi navedenih razloga, bilo uputno što je prije moguće, povući iz upotrebe u osnovnim školama.
* Citati Gellnera i Bluma iz Snježana Kordić, Jezik i nacionalizam, Durieux Osijek 2010.
** John V. A. Fine JR, Bosanska crkva – Novo tumačenje, Bosanski kulturni centar Sarajevo 2005, str. 28
*** D. Lovrenović, Snažna ambicija slabog znanja, Dani br. 173, http://www.bhdani.com/arhiva/173/t17307.htm
**** N. Gošić, Osvrt na knjigu „Stari bosanski tekstovi“, Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja, Sarajevo 1977, 30.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak