Bursać: Samo da se Hagada u Sarajevo "vrati" i da se prestanemo brukati!

"Dok politička selfi delegacija BiH u USA predstavlja Sarajevsku hagadu kao civilizacijsko čudo, njeni stvarni čuvari, ljudi iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine kažu da ih niko ništa i ne pita! Savršena metafora za TikTok državu u kojoj je važnije ko će stati pred kameru u Washingtonu, nego ko će sačuvati ono što kamera snima. Sjetih se Dodika i njegove bolesne ideje da se sarajevska Hagada pokloni Izraelu. Samo da se ona nama vrati!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Na Capitol Hillu u Washingtonu, među senatorima, ambasadorima i probranim ministarskim odijelima, govori se o Sarajevskoj hagadi. S pravom! Govori se o knjizi koja je preživjela inkviziciju, progone, ratove i granate. Govori se o simbolu koji je nadživio carevine, režime i ideologije. Govori se o Sarajevu.

Ali nešto u ovoj, gotovo idličnoj priči, ne štima. 

A Zemaljski muzej o tom pojma nema

Jer dok politička delegacija Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Američkim Državama predstavlja Sarajevsku hagadu kao civilizacijsko čudo, njeni stvarni čuvari, ljudi iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koji je svakodnevno gledaju, štite i razumijuovo kulturno blago, saznaju za sve to iz medija. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I tu prestaje svaka diplomatija, a počinje gola istina o našoj zemlji.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, institucija koja već 132 godine čuva Hagadu, nije dobio ni poziv, ni upit, ni kurtoaznu poruku. Nije zatražena ni fotografija, ni stručni tekst, ni savjet. Niko ništa nije pitao stručnjake koji više od vijeka vode brigu o Hagadi. U jednoj rečenici tako stane čitava bosanskohercegovačka tragedija: država koja nema snage da finansira vlastiti muzej, ima snage da bez pitanja tog muzeja promoviše njegovo najveće kulturno blago. To nije propust. To je obrazac. To je primitivni patern viđenja kulturnih dobara ove zemlje.

Jer ovdje se ne upravlja institucijama, ovdje se njima upravlja tek kao kulisama. Kao scenografijom za političke performanse u kojima se naslijeđe koristi kao dekor za samopromociju, dok je stručnost smetnja.

Sarajevska hagada nije samo knjiga. Ona je putujuće svjedočanstvo opstanka. Nastala u srednjovjekovnoj Španiji, protjerana zajedno s Jevrejima, stigla u Sarajevo i tu preživjela zahvaljujući ljudima, Sarajlijama koji su je skrivali i kad je bilo najopasnije. Hagada je ostala jer su je čuvali ljudi, ne vlasti.

I zato je danas najtužnije to što joj najveća prijetnja dolazi upravo iz političkog vrha. 

Zašto se brukamo?

Bruka! 

Jer kako drugačije nazvati situaciju u kojoj se knjiga predstavlja svijetu bez znanja onih koji je čuvaju? Kako drugačije nazvati državu u kojoj je normalno da institucija sa UNESCO oznakom svjetske baštine (Zemaljski muzej) preživljava na rubu egzistencije, dok njeni eksponati putuju po svijetu kao diplomatski suveniri? Kako drugačije nazvati sistem u kojem kustosi decenijama brinu o jednom od najvrijednijih rukopisa na svijetu, dok političari brinu o vlastitim fotografijama pored tog rukopisa?

Zemaljski muzej je u svom saopćenju bio pristojan. Previše pristojan za ono što se zapravo desilo. Govorili su o "neobičnoj praksi", o "zaobilaženju vlasnika", o "neprimjerenosti".

Istina je mnogo sirovija i tu sam da je zapišem. Ovo je kulturni kolonijalizam iznutra. Ovo je trenutak u kojem država demonstrira da ne razumije šta posjeduje. I da budemo precizni: ne posjeduje ona Hagadu. Hagada se ne posjeduje.

Jer Sarajevska Hagada nije vlasništvo političara. Nije ni vlasništvo države u birokratskom smislu. Ona je moralni kapital jednog grada i jedne ideje. Ideje da se može preživjeti zajedno. Da se može sačuvati ono što nije tvoje, jer je univerzalno-ljudsko. Zato su Sarajlije čuvale Hagadu od nacista. Zato su je čuvali od ustaša. Zato su je čuvali od četničkih granata. A danas je moraju sačuvati od vlastite države. 

Sjetimo se Dodikovih "prijedloga"

U tom kontekstu treba čitati i onu grotesknu izjavu Milorada Dodika o "vraćanju Hagade u Izrael". 

Vraćanje nečega tamo gdje nikada nije bilo?

To nije politička izjava. To je dijagnoza.

Jer Hagada nikada nije bila u Izraelu. Ona je došla u Bosnu i Hercegovinu sa ljudima koji su bježali. Ona je preživjela jer je Sarajevo bilo utočište. I zato pripada Sarajevu onoliko koliko pripada i svijetu. Ali Dodik ne govori o historiji. On govori o simbolima koje želi razmontirati. Hagada mu smeta jer je dokaz da Bosna i Hercegovina nije slučajna teritorija, nego prostor sjećanja.

I sad, dok jedan političar želi da je izmjesti iz Sarajeva, drugi je iz Sarajeva simbolički izmještaju bez muzeja.

Razlika je u nijansama. Suština je ista. Hagada postaje predmet. Predmet za jednokratnu diplomatsku upotrebu. Predmet za političko dokazivanje. Predmet za selfi fotografiju.

A gdje su oni koji je čuvaju?
Gdje su kustosi koji znaju svaki njen sloj?
Gdje su stručnjaci koji su je upisali na UNESCO listu?
Gdje su ljudi koji su decenijama radili da prostor u kojem se čuva bude među najsigurnijima na svijetu?

Njih nema na Capitol Hillu.
Njih nema ni u planovima.
Njih nema ni u svijesti političke elite.

I zato nije problem što se Hagada predstavlja u Washingtonu. Neka se predstavlja. I treba, kažem! Neka svijet vidi šta je Sarajevo dalo civilizaciji.

Problem je što Sarajevo, ono muzejsko, oficijelno nije tamo.

Jer Sarajevo nije delegacija. Sarajevo je Zemaljski muzej.
Sarajevo su ljudi koji su tu knjigu čuvali i kad nije bilo struje, kad nije bilo plata, kad nije bilo države.
A danas nema ni poziva.
I onda se neko čudi što muzeji propadaju.
Što kustosi odlaze.
Što institucije postaju prazne zgrade.

Nije to slučajno. To je sistem.

Sistem u kojem se znanje ne konsultuje.

Sistem u kojem se institucije preskaču.

Hagada kao metafora Bosne i Hercegovine

Sistem u kojem je važnije ko će stati pred kameru nego ko će sačuvati ono što kamera snima.

Sarajevska hagada je procijenjena na stotine miliona dolara. U stvarnosti ona nema cijenu. Čuva se u instituciji koja preživljava bez stabilnog finansiranja. 

To je savršena metafora Bosne i Hercegovine. Zemlja neprocjenjive vrijednosti, sa budžetom na aparatima.

I zato ova priča nije o Washingtonu.
Nije ni o diplomatiji.
Ovo je priča o poniženju jedne institucije.
Ovo je priča o tome kako se država odnosi prema onome što je najbolje u njoj.

I zato naslov nije metafora.
Samo da se Hagada u Sarajevo vrati.
Ne fizički. Ona je tu.
Treba se vratiti u Sarajevo kao u ideju.

U Sarajevo koje zna i svjesno je šta ima.
U Sarajevo koje pita one koji to najbolje znaju.
U Sarajevo koje ne iznajmljuje vlastitu prošlost za dnevnu TikTok politiku.

Jer ako se ovako nastavi, neće Hagada otići iz Sarajeva.

Otići će Sarajevo iz Hagade.

A to je mnogo opasniji gubitak.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.