U čast slavnom bureku kod Džinovića

Nakon ko zna koliko godina ili decenija, zatvorena je i buregdžinica 'kod Džinovića' i na njenom mjestu otvorena neka trgovina začinima.


Piše: Zvonimir Nikolić, Al Jazeera

- Imal' ko gladan?

- Vala svi smo ja mislim... Pola 12 već, meni se želudac za kičmu zalijepio.

- Šta ćemo jest'?

- Čuj šta ćemo... zna se. Ja ću vala sjecani... nisam ga od juče jeo.

- Ma, vala i ja.

- Ko će otić'?

- Ide Slobo u SDK svakako, on će nam donijeti.

- Nama dvojici tri, a?

- Ma, ja.

Tih osamdesetih godina ovo je bio uobičajen dijalog negdje oko podne, između našeg šefa agencije Putnik, Halida Osmanovića zvani Haja, i mene.

Haja je rođen i stanovao je na Čaršiji. Čudne li koincidencije, baš u ulici koja se zvala Nikolića-čikma. Ako je iko na svijetu znao gdje se na Čaršiji dobro jede, onda je to znao Haja. Sve nas iz Putnika je navukao na taj čuveni sjecani burek „kod Džinovića“. Nama dvojici je bilo malo po jedan zvrk, a previše po dva, pa smo našli kompromis. Tri zvrka, nas dvojica. Onaj treći bi bratski prepolovili.

Onog momenta kad bi Slobo ili neko od nas donio te zvrkove, Haja bi uvijek počeo komentarisati:

- Vala ako je iko probao svakakvih bureka, ja sam. Ovaj mi nekako ima baš mjeru luka, mesa, slan baš koliko treba, dovoljno bibera, uvijek je mrvicu reš... Meni nema boljeg. Jest' malo masan, ali gdje si vidio burek koji malo ne curi?

Sjecani burek koji nije bio sjeckan

Meni je uvijek čudno bilo što ga mi zovemo sjecanim kada uopšte nije bio sjeckan, nego je u njemu bilo faširano meso. I to nekako srolano kao u ćevap, pa umotano jufkom, pa namotano u zvrk. Sve do rata, bili smo redovne mušterije buregdžinice na kojoj je pisalo: „Zanatska radnja za izradu bureka“.

Nakon rata, Putnika više nije bilo, Haja nas je napustio i siguran sam da jede i sada burek na nekom boljem mjestu, a ja sam s vremena na vrijeme imao običaj svratiti „kod Džinovića“ i pojesti svoju gibiru bureka. Čini mi se da nikada tamo nisam ni jeo ništa drugo osim tog navodno sjecanog bureka u zvrkovima.

Imao sam tako i običaj da promahalam malo sa Garom, kako su ga zvali. Spominjali smo i našeg Haju i njegovu ovisnost o bureku i Garo bi uvijek prokomentarisao:

- Jest' vala bio i poguzija. I samo je vreo jeo. Ništa mu mrže nije bilo od hladnog bureka.

Burek ostao isti i nakon rata

Meni se čini da je i nakon rata burek ostao isti. A ostala je i radnja. Radnja u kojoj je bio lavabo sa slavinom da se napiješ vode. Česma se nikad nije ni mogla zavrnuti kako treba i svaki put kada bi neko pošao da sebi naspe vode, Garo bi rekao:

- Toliko puta jedeš ovdje, a nikako da upamtiš da ta česma ne valja. Uostalom, vidi Sebilja kol'ki je... Ti naš'o ovdje vodu da piješ?

Nisam 100 posto siguran, ali mislim da je zapravo vlasnik radnje bio Garin amidža. A i jedan i drugi su bili alergični na neke izraze, pa tako kada neko zatraži pola kile zelja umjesto zeljanice, njihov odgovor bi uglavnom bio:

- Nema zelja.

- Kako ba nema, eto ga puna tepsija.

- Zelje se jarane kupuje na pijaci. Ovo u tepsiji je pita. Zove se zeljanica. Isto k'o sirnica, krompiruša...

Doduše, znao je Garo i reći:

- Jarane, mora se vodit' računa šta se jede. I koliko. Evo ti jedan zvrk, dosta ti je. Vidi koliki si, ba?

Stara vaga i 'Iskrin' telefon

Jedino „kod Džinovića“ se pita još uvijek vagala na onu staru vagu sa giviktima, a u radnji je bio i onaj stari „Iskrin“ crveni telefon. I kad dođem da jedem, Garo mi kaže:

- Hajde ti jarane sjedi.. Da se nešto dogovorimo. Samo da ja ove poslužim što čekaju.

Sjedio bih dok on sve završi i onda uzme onaj crveni telefon i kaže:

- Jel' gotov sjecani?

- Ha'e donesi.

I vrlo brzo bi se na ulaznim vratima pojavila teta sa tepsijom svježeg bureka. A on bi meni:

- Đe ćeš onaj jest', ba? Ohladio se sav. Evo ga ovaj jarane... Vreo!

Ko zna koliko je još anegdota bilo sa Garom i njegovim amidžom. Ovo je samo jedan djelić atmosfere iz „zanatske radnje za izradu bureka kod Džinovića“.

Umjesto bureka, začini

Nedavno sam bio sa kolegicom Brankom poslom na Čaršiji. Gladni. I kažem joj, vodim te na najbolji burek u gradu. I one Hajine riječi kako je meni baš mjera luka, mesa, bibera...

Došli smo pred radnju i zatekao nas je natpis – "Renovira se". Pomislio sam u sebi: "Hajde super! Čim se renovira, eto me. Možda i onu česmu poprave".

Sinoć na Facebooku ugledam status mog prijatelja Muamera Sijerčića. Prijatelja po rezonu, po razmišljanjima, ali i prijatelja po ljubavi prema Želji.

Slika neke druge radnje i Muamerov komentar kako je nakon ko zna koliko godina ili decenija, zatvorena buregdžinica „kod Džinovića“ i na njenom mjestu otvorena neka trgovina začinima.

Ta me vijest jako rastužila. Još jedan dragi objekat, još jedno mjesto starog Sarajeva polako odlazi u zaborav. Kao što je otišlo i stotine drugih.

Moja djeca i moja unučad, a ni buduće generacije, neće imati priliku da jedu sjecani burek koji uopšte i nije bio sjecan, niti da se slatko nasmiju Garinim i amidžinim komentarima.

A niti da se napiju vode sa česme koja nikad nije mogla da se zavrne kako treba.