Tarik Đikić: Malo o nama, muslimanima
Malo o nama, muslimanima.
Piše: Tarik Đikić (tekst objavljujemo uz dozvolu autora)
Ima onih kuća od čerpića, načetih zubom vremena, koje se jedva drže i treba im ozbiljna rekonstrukcija, al’ dođe neki pametnjaković pa zamijeni prozore, opali novu fasadu i ti bi rekao, kuća za pet, a unutra kad uđeš, sve se raspada, instalacije stare, vrata se iskrivila, zidovi propali, podovi ispucali, a svud se naokolo osjeća mem.
Kad nas muslimane, onako hladne glave pogledam, stanje nam je baš takvo, što bi se u nas reklo, izvana gladac, iznutra jadac.
Dobri moji ljudi, ja vam ne znam kud i gdje ću ja završiti, čini mi se da su mi mnogo bliža vrata kazne nego vrata oprosta, i daleko sam ja od neke moralne vertikale, ali čini se da od onih kojima bi bio posao da to kažu nikako i nikad nećemo dočekati da se dohvate pravih pitanja. Da li je to slučajno ili namjerno, ja ne znam.
Kada je Poslanik primao Objavu ona je stizala jasnim i nimalo slučajnim redom. Stvari se u savršenstvu stvaranja ne pojavljuju same od sebe niti se riječi slažu kako im se navije. Zabrane i simboli koje danas poznajemo, poput zabrane pijenja alkohola ili jedenja svinjetine, došle su pred kraj, ne slučajno, već zato što to nije esencijalno važno. Prvo je od nas zatraženo da učimo i obrazujemo se, da volimo istinu i čast, da vrijedno radimo i budemo korisni ljudi koji poštuju svoju djecu, svoje komšije, svoje roditelje i posebno svoje supruge.
Mi ovih dana, a i inače, volimo sebe smatrati čestitima pa si naveliko čestitamo post i praznik, utrkujemo se u pokazivanju svoje vjere, citiramo ajete i hadise.
Tu sam pomalo u manjini, pa mi neki dan uz iftar reče jedan par dobrih ljudi, tebe nikako nismo povezivali sa postom, vjerom, klanjanjem. Ne znam koliko je to dobro ili loše, tek moja je vjera moja stvar.
Nije da vjeru ne treba pokazati, od umjerene manifestacije nema nikakvog zla, tako se vjera nekad prije i manifestovala, umjereno, ali to bi bilo u redu da nam je kuća i iznutra onakva kakvom se čini izvana.
Mnogi su od nas od Islama zadržali spoljnu sliku, a potpuno zaboravili na njegovu suštinu. A bez te je suštine Islam i uopšte svaka vjera samo prazna ljuštura i savršen poligon za ispoljavanje najgoreg što čovjek i njegov ego predstavljaju.
Kad su jednom jednog velikog islamskog učitelja pitali za neku trivijalnost, stila dužine brade ili odjeće, on je ljutito odgovorio, “Bavite se muhama, a medvjed vam za leđima”.
Ljudi se bave muhama jer je lakše baviti se suštinski nebitnim pitanjima nego se baviti stvarnim problemima.
A naši su stvarni problemi ogromni.
Pri spuštanju Islama od čovjeka je zatraženo da se obrazuje, da postigne savršenstvo u učenju, da se školuje makar zbog toga morao otići na kraj svijeta. Pismenost i obrazovanje temelj su Islama. Biti visokobrazovan mnogo je važnije od toga da se ne jede svinjetina. Brojni su današnji muslimani u našoj zemlji primjer nekulture i neobrazovanosti, ljudi opijeni niskim strastima bez imalo osjećaja za istinsku vrijednost. Naše je društvo došlo do toga da se obrazovane čak i ismijava, a kultura se smatra smiješnom. Zavladao je primitivan i glup um. Naoko muslimanski, a tako neislamski.
Istina, istina, istina. Istina je obaveza, jer čovjek koji laže nije musliman, ne može biti musliman taman da na sebe navuče i svu onu bezveznu tradicionalnu beduinsku odjeću i da pusti najveću bradu na svijetu. A valahi većina bradonja izgleda ko da su sada sa postrojavanja u Višegradu. Haljine koje ste navukli na sebe i pantole koje ste skratili, marame kojim ste pokrili glave nemaju nikakvu vrijednost kod lažljivca i takav se kod Boga ničem nema nadati. To su najprezreniji od svih, licemjeri, munafici.
Čistoća i urednost, predanost kvalitetnom i poštenom sistemu, redu i zakonu u srži je Islama. Umjesto neurednih dvorišta, nedovršenih fasada na megalomanskim kućama i smeća koje se baca na sve strane, umjesto uništavanja šuma i zapuštanja oranica, umjesto parkiranja kako se kojem Bošnjaku navije i vožnje u suprotnom smjeru, muslimani bi trebali imati zemlju poput Njemačke, u kojoj čovjek ne udari kameru nego kamermana, u kojoj kad ubiješ odeš u zatvor, u kojoj se za zlo odgovara. Gdje nema toga, nema ni Islama, pa makar uz svaku kuću stajala po jedna džamija.
Kladimo se, bjesomučno se kladimo. Niko se ne kladi više od ovih naših Bošnjaka. Na hiljade kladionica u koje počesto zalaze oni koji se kasnije zaklinju Božijim imenom. Nit je Bog u kladionici, niti mu je drago da nekog tamo vidi. Nije meni problem kladionica već dugovi, raspadnuti brakovi i ogromna prevara u koju su se Bošnje uvukle.
Pola ljudi koje znam prevarilo bi da mu se ukaže prilika, ukrali bi, oteli, ali ne bi to tako nazvali već bi rekli da su našli na poslu ili kod komšije, da im to pripada jer su ovo i ono, da ih je familija zaposlila, da su zaboga, recimo, morali platiti da dobiju posao. Znaju za kriminal ali šute iz interesa. Balinluk najgore vrste.
Na lošem smo putu. I džaba džamije i brade, pokrivene žene otkrivenih duša, džaba svi TV programi i sve fasade, džaba ilahije i koncerti u Zetri, dok zidove ne popravimo, instalacije ne promijenimo i ne uradimo što treba, naprijed nećemo ići.
Svijet časnom Islamu duguje početke Oxforda i Cambridgea, duguje mu prvi let, biblioteke i emancipovane žene, ali o tome se ne zna gotovo ništa jer se muslimani bave haljinama, alkoholom, krmetinama, brojem žena koje mogu oženiti, bave se onim velikim pitanjem srednjevjekovnog koncila “koliko anđela može stati na vrh igle”.
Za to vrijeme postajemo neobrazovani, glupi, primitivni, prljavi, neuredni, nekulturni jer dozvoljavamo sebi da nam je normalno govoriti njiha, baciti papir na ulici, proći na crveno i ko zna šta sve još ne. Vrijeme je da se probudimo ili ćemo zauvijek zaspati.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.