Tajna iz Dobanovaca: Kada je srpski vrh shvatio da je rat izgubljen (II)

Jedan od najupečatljivijih dijelova "Zabeleške" odnosi se na otvoreno razilaženje Miloševića i Karadžića u pogledu daljnjeg vođenja rata. Njihova rasprava pokazuje da se krajem augusta 1995. više nije vodila polemika o tome kako ostvariti ratne ciljeve, nego kako se nositi s njihovim očiglednim neuspjehom. 

Piše: Dr. sci. Almir Grabovica* 

Karadžić je u svojim istupima i dalje govorio o mogućnosti nastavka otpora, nastojeći uvjeriti prisutne da se politička i vojna situacija može promijeniti u korist RS. Takav pristup pokazuje da dio rukovodstva na Palama još uvijek nije bio spreman prihvatiti činjenicu da su međunarodne okolnosti, vojni odnos snaga i politički pritisci nepovratno izmijenili tok rata. 

"Nama treba živ narod, a ne istorija" 

Nasuprot tome, Milošević je nastupao pragmatičnije. Njegovi stavovi nisu proizlazili iz preispitivanja politike koja je dovela do rata i masovnih zločina, već iz procjene da nastavak agresije više ne može donijeti političku korist. U tom kontekstu izgovorio je rečenicu koja je postala jedna od najpoznatijih iz cijele "Zabeleške": – "Nama treba živ narod, a ne istorija."

Na prvi pogled, ova izjava može ostaviti utisak poziva na očuvanje života i okončanje rata. Međutim, posmatrana u kontekstu cijelog sastanka, ona prije svega odražava pragmatičnu procjenu političkih mogućnosti. Nigdje u raspravi Milošević ne dovodi u pitanje politiku koja je prethodila tom trenutku niti govori o odgovornosti za zločine počinjene tokom agresije. Njegova argumentacija usmjerena je isključivo na činjenicu da su se političke i vojne okolnosti promijenile do te mjere da je nastavak rata postao neodrživ. Važno je i naglasiti da misli na srpski narod, a ne na narode koji su trpjeli posljedice srpske agresije i genocida.

"Zabeleška" dokazuje da je srpska odluka o prihvatanju mirovnog procesa bila rezultat promijenjenog odnosa snaga na terenu i sve snažnijeg međunarodnog pritiska, a ne moralnog ili političkog preispitivanja dotadašnje ratne politike. U tom smislu, rasprava između Miloševića i Karadžića predstavlja svojevrsni prijelomni trenutak u kojem politički pragmatizam počinje potiskivati ranije maksimalističke ratne ciljeve. 

Vojni vrh o stvarnom stanju na terenu

Jedna od najvećih historijskih vrijednosti "Zabeleške" jeste činjenica da, osim političkih stavova, sadrži i procjene najviših vojnih predstavnika o stvarnom stanju na ratištu. Za razliku od javne retorike o odlučnosti i spremnosti za nastavak borbe, razgovori iza zatvorenih vrata otkrivaju sasvim drugačiju sliku – vojsku iscrpljenu višegodišnjim ratom, ozbiljan nedostatak ljudstva i materijalno-tehničkih sredstava i sve manje mogućnosti za organiziranje efikasne odbrane.

Na to je posebno upozorio general Zdravko Tolimir, pomoćnik komandanta GŠ VRS za bezbjednost, ističući: – "samo 20 posto vojno sposobnih Srba vodi rat u bivšoj BiH. Ostali su ili u inostranstvu, ili kod Alije ili su prebegli u SRJ."

Ova ocjena predstavlja jedno od najotvorenijih priznanja duboke demografske i vojne iscrpljenosti RS. Nakon više od tri godine rata, mobilizacijski potencijal bio je ozbiljno narušen, što je značajno ograničavalo mogućnost nastavka vojnih operacija. Sličnu procjenu iznio je i general Milan Gvero, koji je upozorio: – "Situacija je teška. Vojska nema snage da izdrži pritisak više od 20 dana. Čak i ako toliko izdržimo mi ćemo biti 'na konju'. Zato treba ići na mirovno rešenje." Njegove riječi potvrđuju da je dio vojnog vrha već smatrao kako nastavak rata više nema realnu vojnu osnovu. Istovremeno, one pokazuju da odluka o prihvatanju mirovnih pregovora nije bila rezultat promjene odnosa prema počinjenim zločinima ili stradanju civila, nego posljedica procjene da se dotadašnji politički i vojni ciljevi više ne mogu ostvariti na bojnom polju.

Iza javnih poruka o nastavku borbe, političko rukovodstvo primorano je donositi odluke u okolnostima u kojima su i najviši vojni komandanti bili svjesni da je mogućnost vojnog preokreta gotovo iscrpljena. 

Prihvatanje mira bez suočavanja s odgovornošću 

Procjene visokih oficira u Dobanovcima nisu ostale bez političkog odjeka. Tokom rasprave postalo je očigledno da je i dio najvišeg vojnog rukovodstva RS prihvatio činjenicu da nastavak rata više nema realno uporište. U tom kontekstu posebno je značajan stav komandanta GŠ VRS Ratka Mladića koji se izjasnio u prilog mirovnom rješenju i podržao formiranje jedinstvene pregovaračke delegacije pod vodstvom Beograda.

Njegova izjava da "lično glasa za mir" najbolje pokazuje koliko su se političke i vojne okolnosti promijenile u odnosu na prethodne godine rata. Međutim, takav stav ne treba tumačiti kao preispitivanje politike koja je prethodila tom trenutku. Naprotiv, sadržaj cijelog sastanka pokazuje da je prihvatanje mira bilo posljedica promijenjenog odnosa snaga, a ne spremnosti da se govori o odgovornosti za rat, masovne zločine i genocid počinjen nad Bošnjacima.

Na moguće posljedice nastavka agresije upozorio je i načelnik Generalštaba VJ Momčilo Perišić. Govoreći o budućnosti bosanskih Srba, izrazio je bojazan da bi mogli postati "ne samo Palestinci, već Kurdi", ukazujući na opasnost dugoročne političke izolacije i gubitka perspektive. I ova izjava potvrđuje da se u vrhu političke i vojne strukture već ozbiljno razmišljalo o posljedicama nastavka rata, ali prije svega kroz prizmu vlastitih političkih interesa.

Završni dio rasprave ostavlja snažan utisak. Dok su učesnici govorili o miru, pregovorima i budućim političkim rješenjima, gotovo da nije bilo riječi o hiljadama ubijenih civila, masovnim progonima, logorima ili genocidu u Srebrenici počinjenom svega nekoliko sedmica ranije. Ta šutnja nije slučajna. Ona predstavlja jedan od najupečatljivijih pokazatelja političke logike koja je dominirala sastankom – ljudska stradanja ostala su u sjeni razgovora o teritorijama, vojnim kapacitetima i pregovaračkim pozicijama.

U historiografskom smislu ta činjenica daje "Zabelešci" njenu posebnu vrijednost. Dokument ne svjedoči samo o tome kako je vođen razgovor o završetku rata, nego i o tome o čemu se svjesno nije govorilo. Ponekad su i prešućene teme jednako važan historijski izvor kao i izgovorene riječi. 

Srpska pravoslavna crkva kao dio političkog dijaloga 

Jedan od manje analiziranih, ali historijski značajnih aspekata sastanka u Dobanovcima jeste prisustvo poglavara Srpske pravoslavne crkve (SPC), patrijarha Pavla, i episkopa Irineja Bulovića. Njihovo učešće pokazuje da se u završnoj fazi rata, u trenutku ozbiljnih političkih neslaganja između Beograda i rukovodstva RS, nastojalo uključiti i autoritet SPC u proces političkog usaglašavanja i prihvatanja novih okolnosti.

Patrijarh Pavle je u svojim obraćanjima pozvao na prevazilaženje podjela i prihvatanje okolnosti koje su nastale nakon promjene vojnog odnosa snaga. Episkop Irinej Bulović, koristeći biblijske primjere, nastojao je opravdati potrebu za realnim sagledavanjem mogućnosti i prihvatanjem mirovnog rješenja.

Sadržaj "Zabeleške" pokazuje da je uloga SPC na ovom sastanku bila prije svega usmjerena na političko posredovanje i pokušaj očuvanja jedinstva srpskog političkog rukovodstva u trenutku kada je bilo očigledno da se rat približava kraju. Istovremeno, ni u ovom dijelu razgovora ne otvara se pitanje odgovornosti za ratne zločine niti stradanja civilnog stanovništva, što dodatno potvrđuje osnovnu karakteristiku cijelog sastanka. 

Dokument koji nadživljava vrijeme 

"Zabeleška" sa sastanka u Dobanovcima predstavlja jedan od najznačajnijih primarnih izvora za razumijevanje završne faze srpske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Njena vrijednost ne proizlazi samo iz činjenice da bilježi razgovor najvišeg političkog i vojnog rukovodstva SRJ i RS, nego prije svega iz toga što omogućava neposredan uvid u način na koji su donositelji odluka procjenjivali vojnu situaciju, političke mogućnosti i budućnost Bosne i Hercegovine u trenutku kada se njihov dotadašnji politički i vojni projekat nalazio u ozbiljnoj krizi.

Za razliku od javnih govora i političkih saopćenja, koji su često bili prilagođeni propagandnim potrebama, ovaj dokument nastao je kao interni zapis razgovora vođenog iza zatvorenih vrata. On ne pokazuje ono što je političko rukovodstvo željelo da javnost čuje, nego ono što je govorilo kada je procjenjivalo stvarno stanje na ratištima i tražilo izlaz iz sve nepovoljnije političke i vojne situacije.

Analiza sadržaja "Zabeleške" potvrđuje da su u središtu razgovora dominirala pitanja teritorije, vojne iscrpljenosti, međunarodnog pritiska i pregovaračkih pozicija. Istovremeno, gotovo potpuno izostaje razgovor o civilnim žrtvama, masovnim zločinima i genocidu u Srebrenici počinjenom svega nekoliko sedmica ranije. Ta šutnja nije beznačajna. Naprotiv, ona predstavlja jedan od najsnažnijih pokazatelja političke logike koja je obilježila završnu fazu rata. Dok su posljedice politike bile vidljive na terenu kroz hiljade ubijenih, prognanih i nestalih, u Dobanovcima se raspravljalo prije svega o političkim posljedicama, vojnim mogućnostima i budućim pregovorima

"Zabeleška" nadilazi značaj običnog zapisnika sa sastanka. Ona predstavlja svjedočanstvo jednog načina političkog odlučivanja u kojem su pitanja teritorije i političke moći često imala prednost nad ljudskim životima i međunarodnim pravom. Kao takva, ostaje nezaobilazan izvor za historiografska istraživanja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima.

U vremenu kada se pred međunarodnom i domaćom javnošću sve češće pokušavaju relativizirati ili negirati sudski utvrđene činjenice o ratu u Bosni i Hercegovini, značaj ovakvih dokumenata postaje još veći. Oni omogućavaju da se o prošlosti govori na osnovu autentičnih izvora nastalih u vrijeme donošenja odluka, a ne na osnovu naknadnih političkih interpretacija ili revizionističkih konstrukcija. Zbog toga "Zabeleška" iz Dobanovaca ostaje dokument trajne historijske vrijednosti – ne samo kao svjedočanstvo o jednom sastanku održanom u augustu 1995. godine, nego i kao izvor koji doprinosi razumijevanju političkih procesa koji su obilježili završnicu rata u Bosni i Hercegovini. 

*Autor je naučni saradnik Univerziteta u Sarajevu (UNSA) – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava

(Kraj)