Snažan govor prof. Nerzuka Ćurka na promociji knjige Dragana Bursaća: Zašto je BiH nemoguće uništiti

U Sarajevu je sinoć, 10. juna, u prepunoj sali Bosanskog kulturnog centra (BKC) održana promocija knjige Kolumne iz tame regiona autora Dragana Bursaća, kolumniste portala Radiosarajevo.ba i uglednog bosanskohercegovačkog novinara.

Posebno zapaženo obraćanje na ovoj promociji imao je prof. dr. Nerzuk Ćurak, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, koji je primijetio da Dragan Bursać u svojoj knjizi pokušava da tamu rasvijetli, raspletlja, da vidi ima li nade za nas. Prisjećajući se Blaisea Pascala, profesor Ćurak je rekao "da srce ima svoj um, o čemu um ne mora ništa znati", te je poželio da govori "iz uma svog srca":

"Govorit ću s uvjerenjem da je Bursać autor koji zaslužuje da se o njegovom djelu govori na jedan odgovoran način, na način koji provocira, utvrđuje neke važne stvari koje Dragan Bursać iznosi u svojim tekstovima već godinama. Postoji velika grupa ljudi koja se identifikuje s onim što Dragan piše", rekao je, uz ostalo, profesor Ćurak.

Ekstremizam i radikalizam

Smatrao je važnim u uvodu razlučiti dva bitna pojma.

"Pojma ekstremizma i radikalizma. Vi ste svi svjedoci posljednjih godina da se cijeli svijet upregao u borbu protiv političkog radikalizma i nasilnog ekstremizma, i da smo u toj borbi potpuno previdjeli da su ustvari glavni subjekti borbe protiv ekstremizma i radikalizma ustvari politički ekstremisti koji vladaju mejnstrimom, vladaju dominantnim političkim ideologijama. Jer, šta je drugo nego politički ekstremizam AfD, Marine Le Pen, Geert Wilders, Milorad Dodik, Aleksandar Vučić itd. To je politički ekstremizam, ono što stanuje u mejnstrimu, ali je nama to prodato kao nešto što je normalizam. Onda je pojam radikalizam doživio tu vrstu jedne transformacije, reducirane na samo i samo negativan pojam. Marx kaže: 'Biti radikalan znači mijenjati korijena u čovjeku, a korijen čovjekov je sam čovjek'.

Dakle, ogromna je razlika između ekstremizma i radikalizma. Dragan Bursać je radikalan autor. On zahtijeva radikalnu transformaciju čovjeka. Napose – da malo uđem u teren biopolitike – on zahtijeva radikalnu transformaciju srpskog čovjeka.

To što on radi u svojim tekstovima, ta jedna plakatska manifestacija borbe protiv nacionalizma zajednice iz koje dolazi je rijetkost u našim krajevima. Zato njegov rad je uglavnom rad koji ima pristalice, sljedbenike ili negatore, one negatore koji svoju negaciju konstituiraju u jednu stravičnu mržnju i opresiju. Insistiram na tome. Kada vi dovodite u pitanje ključne postavke jedne mitologije, vi ustvari na jedan prosvjetiteljski način tražite radikalnu preinaku. Zato sam želio da sačuvamo radikalizaciju kao element emancipacije, a ne kao negativan element. Tako doživljavam Dragana Bursaća", poručio je, uz ostalo, profesor Ćurak.

Život u Bosni prkosi...

Primijetio je dalje da se Bursać često bavi vedetama srpskog nacionalizma poput Aleksandra Vučića i Milorada Dodika.

"On uzima ustvari dominantne figure srpskog nacionalizma kao subjekte preko kojih šalje poruku o čemu se tu radi, zašto se mora zaustaviti ta 'kultura smrti' koju izazivaju svojom politikom i predsjednik Srbije i predsjednik bh. entiteta RS. Međutim, ono što mene kao znanstvenika najviše u ovoj knjizi zanima jeste treći dio koji se tiče kulture sjećanja. Najtežeg pitanja za naše društvo. Kako razvijati odgovornu kulturu sjećanja, a da razvijamo 'kulturu života'. Da nas ta kultura života ne drži u nekoj prošlosti, nego da bude afirmirana na način koji će istovremeno afirmirati i život.

Recimo, kada pogledamo život u današnjoj Bosni, vi vidite da sam život, da način života u Bosni i Hercegovini prkosi onome što dominantne političke i nacionalne elite gotovo svakodnevno sa svojih govornica moći šalju.

Negdje između tog govora mržnje koji se reproducira od strane političkih kartela i uobičajenog svakodnevnog života ljudi u Bosni, postoji velika razlika. Problem je samo što ovo što političari iznose ima prođu preko medijskih kanala, dok ovaj autentični život ljudi negdje ostaje na nekoj razini koja nije mnogo vidljiva. Kad vi odete iz jednog kraja Bosne u drugi, uprkos svom tom nacionalizmu u kojem živimo, vidite te 'znakove pored puta', koji svjedoče da je Bosna i Hercegovina kao pluralna zajednica – naprosto moguća. Da ju je naprosto, bez obzira na sve pokušaje, apsolutno sve pokušaje – nemoguće uništiti!

Čak i kada je ustavni poredak doveden u pitanje, o tome Dragan piše, kada je država kao institucionalni aspekt zajednice dovedena u pitanje, vi nemate dojam da to može uništiti Bosnu i Hercegovinu! To je, također, jedan aspekt na koji mi treba da obratimo pažnju, da bez obzira na proizvodnju mržnje, naprosto vjerujemo u naš način života i da ne smijemo posustati!", poručio je profesor Ćurak, pozdravljen aplauzom.

Dodao je da Bursać kroz priče o nekim ljudima nam saopćava moguću istinu bh. života.

"Pazite, nekim revnosnim kritičarima možda može zasmetati Draganov plakatski tekst gdje on surovo, bez figurativnog jezika, ukazuje na zlo. Ponekad svojim etosom proizvodi konstrukcije kojima nekome tako ko je revnosni kritičar mogu zasmetati svojom patetikom. Ali, što bi Arsen (Dedić) rekao, šta je problem s patetikom?! Naročito kada su na tapetu teška pitanja Bosne, kako da se dalje razvija kao zajednica uz sav taj teret kojim je opterećena, tako da 30 godina nakon okončanja nasilja kao da je iza ugla taj rat, a ne da je završio prije 30 godina", požalio se.

Šefik koji je zahranio svoju kuću

Nadalje, profesor Ćurak postavlja pitanje mogu li tekstovi poput Bursaćevih, s kojima se neki ljudi identificiraju, a neki ih preziru, promijeniti ljude koji čitaju?

"Kant kaže da svijet sigurno neće biti gore mjesto ako u njemu bude sve više dobrih. Ja naprosto vjerujem da je Dragan time rukovođen. Da ti dobri ljudi negdje moraju izaći iz tame, iz laguma, da moraju postati hrabri, da se mora okončati ta kultura straha, da morate napraviti geste kojima ćete se suprotstaviti...", istakao je profesor Ćurak.

Podsjetio je na snažan tekst Dragana Bursaća o Šefiku Veliću iz Kevljana kod Prijedora, koji je sahranio svoju kuću.

"Ja sam plakao kad sam čitao taj tekst. O Čovjeku koji je sahranio svoju kuću zato što su je zli ljudi uništili, a on je sav život radio u Njemačkoj, da bi izgradio tu kuću. Da bi ta kuća bila dom njegovog života. I onda su barbari, na pravdi Boga, to srušili. On pravi spomenik svojoj kući. To je po meni jedan veličanstven događaj koji je možda moguć i u drugim krajevima. Možda će umoreni ljudi Gaze naći načina da podignu spomenik svojim kućama. A ja želim da se zahvalim Draganu što je napravio tu priču, s kojom se može identificirati svaki čovjek koji je na gubitku, svaki čovjek koji traži smisao u ljubavi", poručio je.

Da laž ne bude istina

Međutim, ljubav nije dovoljna da na kritički način interpretiramo ključne aktere zla.

"Ja nisam siguran. Tamo gdje ja zazivam pomirenje, ja pokušavam da pažljivo rukujem riječima, kako bih one koji sumnjaju, koji, recimo, ne mogu priznati da se u BiH desio genocid, kako bih negdje stvarao uvjete da se ljudi usude da savladaju strah i da priznaju ono što se desilo. Dragan je surov. On je kao Andrej Nikolaidis. Nema on respekta za ‘srednjičarenje’. Za pokušaj osvještavanja onoga što on smatra da se ne može osvijestiti bez radikalnog pristupa. Možda je upravo to nešto, možda on već ima iskustva u Banjoj Luci, pored ovih koji ga najživlje ubijaju, da ima ljudi koji mu se ustvari zahvaljuju što radi nešto s čim se oni slažu, ali ne smiju to kazati. Da je on glas mnogih koji su prihvatili da odustanu od kulture laži. Da ne bude laž njihova istina, nego da istina onoga što se desilo postane njihova istina. Na svim stranama bosanskog mozaika, kada to postane uvjet života, onda ćemo mi na zelenu granu", istakao je profesor Ćurak.

Sarajevo i spomenici sopstvenog stida

Na kraju je podvukao kako Dragan Bursać primjećuje stvari koje ljudi, recimo, u Sarajevu uglavnom ne primjećuju.

"Recimo, spomenik na Kazanima, on je u našim lokalnim interpretacijama puno više kritikovan nego što smo u tome vidjeli značajnu gestu. Jedina dva čovjeka koja su u tome vidjela veliku gestu su Dragan Bursać i Srđan Puhalo. Želim da naglasim – Sarajevo je prva lokalna zajednica u BiH koja je izgradila spomenik vlastitog stida. Nijedna druga zajednica to još nije uradila. Zamislite da u Višegradu, Prijedoru, Foči, Banjoj Luci... niknu spomenici sopstvenog stida! Ne trebamo zahtijevati dlaku u jajetu, to mogu biti spomenici koji će biti spomenici odgovornog sjećanja: ‘Iz ovog grada su protjerani nedužni Bošnjaci i Hrvati’, ili ‘Na ovom mostu ubijeni su nedužni građani našeg grada’ itd. Kada umnožimo spomenike sopstvenog stida, mi smo stvorili uvjete za kulturu pomirenja i uvjete da tamo regiona zamijenimo svjetlom", zaključio je profesor Ćurak.