Bursać: Slobodni građani Srbije kreče ratnog zločinca Ratka Mladića, kad je na redu RS?!

"U Subotici su slobodni građani bijelom bojom prekrili lik zločinca Ratka Mladića i natpis 'heroj'. Nakon pobjede Studentske liste Srbija počinje uklanjati simbole vlastite političke i moralne sramote. Hoće li Banjaluka slijediti taj primjer ili će Dodik i opozicija, koji se sada utrkuju u dodvoravanju studentima, nastaviti čuvati murale ratnih zločinaca?"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Bijela boja protiv crne ideologije

U Subotici su slobodni građani uzeli bijelu boju i prekrečili ime i lik zločinca Ratka Mladića. Preko lica čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici prešao je valjak, a zajedno s njegovim likom nestao je i natpis 'heroj'. Snimak je objavio Szabad Magyar Szó, a vijest su prenijeli i naši mediji. 

I znate šta? Od srca pozdravljam te ljude!

Pozdravljam svakoga ko je učestvovao u toj akciji, svakoga ko je odlučio da zid njegovog grada više neće služiti kao oglasna ploča za veličanje genocida. Pozdravljam slobodne građane Srbije koji su pokazali da se nakon političkih promjena može početi mijenjati i javni prostor, onaj svakodnevni, opipljivi, koji godinama oblikuje svijest ljudi.

I posebno me raduje trenutak u kojem se sve ovo dešava.

Studentska lista osvojila je, prema objavljenim preliminarnim rezultatima, 52,54 posto glasova, dok je Vučićeva lista dobila 39,29 posto. U Beogradu je studentska opcija pobijedila u svih 17 gradskih općina, a građani su krenuli u čišćenje Pionirskog parka, prostora oko nekadašnjeg hotela Jugoslavija i zidova ispisanih režimskom propagandom. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Među tim zidovima našao se i onaj sa Mladićevim likom.

I sad imam jedno vrlo jednostavno pitanje za vlast i opoziciju u entitetu Republika Srpska:

Gospodo, kada ćete vi početi krečiti zločinca Ratka Mladića?

Dodik bi studente, ali da mu Mladić ostane na zidu

Milorad Dodik se godinama predstavljao kao najveći zaštitnik srpskog naroda, njegovih historijskih mitova i nacionalističkih svetinja. Njegova politička infrastruktura odgajala je generacije kojima je slavljenje osuđenih ratnih zločinaca predstavljano kao pitanje nacionalnog ponosa.

A onda su došli studenti Srbije, srušili Vučićevu političku nedodirljivost i natjerali čitavu jednu garnituru političkih oportunista da preko noći počne mijenjati rječnik.

Pa su oni koje su do jučer vrijeđali postali poželjni politički sagovornici.

Samo što sada imamo zanimljiv problem.

Kako će Dodik, koji bi se rado dodvoravao pobjednicima u Srbiji, objasniti činjenicu da građani te iste Srbije uklanjaju likove njegovih ideoloških svetinja?

Hoće li čestitati građanima Subotice? Hoće li podržati uklanjanje Mladićevih murala u Banjaluci? Hoće li njegova policija zaštititi ljude koji bi zatražili uklanjanje takvih grafita?

Ili će, kao i obično, pokušati sjediti na nekoliko političkih stolica, računajući da niko neće primijetiti kako se pod njim raspadaju?

Jer odjednom je čuvanje murala Ratka Mladića postalo politički nezgodno. Oni kojima se Dodik pokušava približiti mogu ga vrlo jednostavno upitati zbog čega se na zidovima gradova Republike Srpske slavi čovjek osuđen za genocid.

A zamislite tek neprijatnosti ako se isto pitanje postavi opoziciji.

Opozicijo, pokažite koliko volite studente!

Godinama slušamo kako se Republika Srpska mora ugledati na Srbiju, kako je Beograd nacionalni centar, kako se svaki politički potres preko Drine mora osjetiti i u Banjaluci.

Pa evo vam prilike, gospodo!

Srbija je dobila novu političku stvarnost. Slobodni građani Srbije uklanjaju grafite režimske propagande, a među njima i likove osuđenih ratnih zločinaca.

Šta vas sprečava da uradite isto?

Šta sprečava gradske vlasti Banjaluke da pokrenu uklanjanje sramnih murala koji veličaju ratne zločince? Šta sprečava opozicione prvake da javno podrže takvu inicijativu? Šta sprečava studentske organizacije da zatraže da univerzitetski gradovi prestanu služiti kao galerije nacionalističkog barbarstva?

Odgovor, bojim se, svi znamo.

Strah od vlastitih birača, strah od nacionalističkih udruženja i strah od suočavanja s ideologijom na kojoj je decenijama građena politička moć.

Jer mnogi bi rado preuzeli studentsku pobjedu, ali bez onog dijela studentskog i građanskog djelovanja koji zahtijeva moralnu hrabrost.

Htjeli bi demokratsku Srbiju, pod uslovom da im niko ne dira Ratka Mladića.

E, pa, tako to više neće moći bez javnog propitivanja.

Hoće li policija čuvati zid ili građane?

Zamislite sutra u Banjaluci grupu građana koja od nadležnih zatraži da uklone mural ratnog zločinca.

Zamislite da se okupe studenti, profesori, umjetnici i obični ljudi koji žele da njihova djeca odrastaju u gradu u kojem se genocid ne slavi na fasadama.

Kako bi reagovala policija? Kako gradska administracija? Kako SNSD, a kako PDP, SDS i ostale opozicione stranke?

Bi li stali uz građane ili uz one koji bi branili lik osuđenog ratnog zločinca?

Upravo na takvim pitanjima mjeri se stvarna demokratska zrelost jednog društva.

Jer vrlo je lako čestitati pobjednicima izbora. Vrlo je lako fotografisati se sa studentima, govoriti o slobodi i najavljivati novo političko doba.

Mnogo je teže priznati da su decenije veličanja ratnih zločinaca ostavile moralnu pustoš koju treba početi čistiti.

A Republika Srpska ima šta čistiti. O da, itekako!

Od Prijedora do Višegrada, od Foče do Banjaluke, trebalo bi konačno postaviti pitanje zbog čega se javni prostor koristi za slavljenje ljudi čija su imena vezana za najstrašnije zločine počinjene na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.

I zbog čega se žrtvama tako uporno uskraćuje pravo na dostojanstveno sjećanje.

Ratko Mladić je osuđen, a njegovi murali još traže zaštitnike

Naravno, jedno krečenje neće izbrisati decenije historijskog revizionizma. Bijela boja neće zamijeniti obrazovanje, priznanje genocida, odgovornost institucija i ozbiljno suočavanje s prošlošću.

Ali ima nečeg veličanstveno simboličnog u prizoru građana koji uklanjaju lik Ratka Mladića.

Jer onaj ko je godinama zauzimao javni prostor kao navodni nacionalni heroj konačno biva tretiran onako kako zaslužuje njegova javna glorifikacija: kao sramota koju treba ukloniti.

I zato je ovaj trenutak posebno važan za Republiku Srpsku. 

Njeni politički prvaci sada se nalaze pred vrlo neugodnim izborom. Mogu nastaviti čuvati nacionalističke simbole i pokazati koliko su daleko od demokratskih promjena u Srbiji, ili mogu podržati uklanjanje murala i priznati da slavljenje ratnih zločinaca predstavlja civilizacijsko poniženje.

A meni bi bilo izuzetno drago da vidim kako se u Banjaluci, uz podršku nadležnih institucija, uklanja svaki mural koji slavi genocid i ratne zločine.

Da vidim kako političari koji se danas zaklinju u studentsku Srbiju konačno pokazuju koliko su spremni slijediti primjer njenih slobodnih građana.

Jer, gospodo, ne možete se zaklinjati u novu Srbiju, a čuvati najcrnje simbole njene prošlosti.

I zato još jednom, svim srcem, pozdravljam slobodne građane Srbije!

A Banjaluci, Dodiku, opoziciji i svima koji se kunu u studentsku pobjedu ostavljam jednostavno pitanje:

Ako slobodni građani Srbije mogu prekrečiti Ratka Mladića, ko će imati hrabrosti da to učini u Republici Srpskoj?

Ili ćete i dalje čekati da vam iz Beograda jave smijete li oprati vlastitu sramotu?

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.