Sjećamo se divnog Željka Ružičića: Na današnji dan ga je ubila četnička granata 'Jadovana' Karadžića

Znate li Željka Ružičića? Znate li za onaj njegov terapeutski glas koji je tokom opasade Sarajeva liječio sve ljude pod opsadom u tom prostranstvu kojim je harala smrt?

Piše: Dragan Bursać za Al Jazeeru*

Biografi će kazati: Pa da, to je naš Željko, dijete Potkozarja, dijete Prijedora, koje je otišlo u Zagreb i maturiralo u klasičnoj gimnaziji, a nakon studija žurnalistike u Ljubljani završilo je Fakultet političkih nauka u Sarajevu. Biograf će onda žurno dodati kako je Željko Ružičić, naš Željko, tokom agresije na Bosn u i Hercegovinu slušateljima Radio Sarajeva, odnosno Radija Bosne i Hercegovine, bio glas utjehe, nade, ali i prkosa… bio je to glas koji je tačno secirao četničku ideologiju – od zločina u Kozarcu i Prijedoru, pa dalje, preko cijele Bosne i Hercegovine. I neće pogriješiti biograf precizni, jer sve su to fakti.

Ali, premalo je samo to kazati za Željka. On je svim onim subotama, dok su ljudi iscrpljeni od smrti, od granata, od ubistava, od ranjavanja, od neimaštine, od gladi i žeđi, sjedeći po skloništima, donosio duh civilizacije kroz duh sebe u razrušenom i opkoljenom gradu. Da, jeste, on je bio odistinski psihoterapeut, njegove riječi su bile jače i moćnije od fraza i frazetina, kojima obiluje etar, posebno u ratno doba. Sva ta “pomjeranja neprijatelja“, sve te velike riječi padaju pod onim Željkovim "drage moje i dobri moji".

Drage moje i dobri moji, glas Sarajeva

Jer, eto, to je čovjek u onoj kutiji koju zovemo radio. To je snaga duha, koja ljudima vraća vjeru da pripadaju civlizaciji. To je znanje, talenat i, iznad svega, dobrota.

I njegovi postupci, njegovo ratno, a zapravo duboko antiratno izvještavanje bilo je prijeko portebno zrno plemenitosti koju je isporučivao Sarajlijama.

Na svaku ispaljenu četničku granatu Željko Ružičić, to dijete Potkozarja, nazivalo je pravim imenom Radovana Karadžića – JADOVAN. Jer, zaista, zločinac to i jeste bio – obični jadovan, koji je svoju mržnju pljuvao po Sarajlijama, po gradu koji ga je primio, odškolovao, dao mu sve i situirao ga. A on, jadovan, kakav i jeste, ubija taj grad. I zato su riječi dobrog duha Sarajeva Željka Ružičića bile iznad jadovanovog zla, bile su mentalna barijera i štit od četničkih granata.

Može li riječ zaštiti od ubitačnog gelera? Ne može, ali ga može nadživjeti. I uvijek je tako bilo. Jadovan je pucao granatama, a Željko riječima. Jadovan zlom, a Željko ljubavlju i ljepotom.

Za Željka Ružičića će spisateljica Alma Lazarevska u briljantnoj analizi, između ostalog, kazati:

"Javljale su mu se domaćice, penzioneri, djeca, radnice treće smjene… kojima je, na neviđeno, znao reći da su lijepe, dajući im tako podstreka da se uistinu i uljepšaju, njima koje su poodavno zaboravile sve valjane razloge uljepšavanja. U tome je jednostavna tajna mudrosti Željka Ružičića. Lijep si kad se uljepšaš. Ako sam ti rekao da si lijepa, obavezujem te da se uljepšaš!"

E to je ono što čini velikana, što čini maestra glasa i riječi i što ga razdvaja od stotina, od hiljada drugih koji se bave istim ili sličnim poslom. Ta, gotovo hipnotička, moć kojom je Željko tjerao ljude i u vremenu zla da budu uljuđeni, da budu ljudi, to je nešto upravo čudesno.

Divni Željko, laka mu zemlja bosanska

Evo kako je to saznanje, taj doživljaj smrti prepričao Željkov prijatelj, novinar Senad Pećanin:

"…Ujutru idem po Boru Kontića, putujemo zajedno. Otvara vrata stana, bijel kao zid, pitam ga šta mu je. 'Znaš li da je poginuo Željko Ružičić?' Nakon pitanja kada i gdje, shvatam da je poginuo jedva minutu nakon što smo se rastali, upravo od one granate koja je eksplodirala kad sam ulazio u Fis. A da sam ga nagovorio da i on svrati do Fisa… Divni Željko, laka mu zemlja bosanska."

Da, dan prije Senad i Željko su se zaputili po nove pasoše Republike Bosne i Hercegovine u sarajevski CSB. Željko je trebao čak do Australije, da se nađe sa porodicom. Senad Pećanin odlazi do obližnjeg Fisa, a Željko put Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ne bi li našao prevoz do Radija Bosne i Hercegovine.

I onda – granata.

Biograf pedantni će opet napisati kako je tog 2. februara 1993. godine od granata koje su ispaljene sa srpskih položaja jedna pala tu pored i ubila velikog Željka Ružičića.

Neće biograf ništa biti u krivu, osim što je granata ubila ne samo jedno ljudsko biće, ne samo civilizacijski bedem, koji nije dozvoljavao barbarizmu da se useli u glave Sarajlja, nego je taj čovjek bio i nešto više, nešto toliko izuzetno da ćemo u budućnosti (siguran sam) izučavati značaj tog glasa.

Neprimjereno je da umre 'najdraži lik'

Smrt kao smrt, po sebi je uvijek banalna, nespojiva sa životom i stremjenjima koje nosi sa sobom. Ona okončava, reže, uzima, ali opet na neki nači uznosi ljude u neku sferu izuzetnosti. Ako su za života bili izuzetni. I smrt tu odjednom kapitulira. Ona je u nemogućnosti da do kraja uzme takvog čovjeka.

Spisateljica Alma Lazarevska će kazati za BH Dane:

"Vijest je prostrujala rijetkim sarajevskim novinarskim telefonima kao obavijest iz mrtvačnice da treba ‘identificirati leš’. Činjenica koja je već na nivou riječi (‘identificirati leš’) nespojiva sa svijetom kojem pripada medijski lik Željka Ružičića. Činjenica nemoguća, neprimjerena i nespojiva! Kao kad se autor odluči da ubije dragi lik iz popularnog serijala, olako zaboravljajući da je konačni vlasnik njegovog života publika. Kao što je ‘opšta činjenica’ da ljudi umiru, neviđeno opšta da ljudi u Sarajevu ginu, nemoguće je, nelogično je i medijski neprimjereno da umre ‘najdraži lik'."

I šta nam ostaje danas, drage moje i dobri moji, da se poslužim Željkovim riječima, nakon svega?

Da tek sparušeno konstatujemo kako je Jadovanova granata ubila sjajnog novinara, fenomenalnog čovjeka i eruditu, dobrog glasa grada Sarajeva Željka Ružičića? Danas se sjećamo jer je prošlo 29 godina**. Dogodine možda bude "više sjećanja", jer je "okrugla" godišnjica smrti.

Ako ga ne zaboravimo… Do nas je

A prije i poslije toga, drage moje i dobri moji? Zaborav?

Ne smije, ne može biti zaborav.

Koliko pisac ovih redova zna, nema niti jedne jedine novinarske nagrade koja nosi Željkovo ime. A najmanje toliko zaslužuje. Ulice? Nema ih. Trgovi, ne, nema ih…

Čovjek koji je grad glasom bodrio u vremenu zla i koji je itekako zaslužan da baš Sarajevo u opsadi bude, zapravo, civilizacijski centar Evrope je i Željko Ružičić. Takav kakav je bio, čini se u ovom sivom vremenu, još je potrebniji danas i Sarajevu, i Kozarcu, i svom Prijedoru, i cijeloj i Bosni i Hercegovini.

Recimo to ovako: Ako ga ne zaboravimo, biće življi od onog živog zločinca Jadovana u zatvoru.

Zaborav ubija.

Pamtimo li Željka Ružičića?

Do nas je.

*Tekst je objavljen 2. februara 2022. godine
** Kako je riječ o tekstu iz pretprošle godine, napominjemo da je ovog 2. februara tačno 31 godina od ubistva kolege Željke Ružičića