MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Pisac i mašina za pisanje

Nakon ljeta koje je, čini se, trajalo duže nego što je trebalo, Semezdin Mehmedinović vraća se augustu, vrućini, tijelu koje sve teže sluša, ali i pisanju koje ga i dalje drži uspravnim. Iz priče o nedostupnoj knjizi Williama Burroughsa i njegovoj pisaćoj mašini otvara se šira storija o riječima, sjećanju i strahu od zaborava. O onome što ostaje zapisano kada počne nestajati iz glave. A onda, između budnosti i snivanja, stiže susret koji je moguć samo u snu: San Francisco, Jack Hirschman, Stevan Tontić i knjiga koja se pojavljuje tamo gdje stvarnost više ne može.

Piše: Semezdin Mehmedinović, za portal Radiosarajevo.ba

Osjećam potrebu da se vratim na august koji je upravo ostao iza mene. Vrućine koje su se zbile u mjesecu neusporedive su u našem sjećanju, nikada se ranije nije dogodilo da iz dana u dan tonemo u tako visok stepen Celzija. To je poremetilo moje ukupno stanje, moj medicinski bilten je prolazio kroz novu fazu: reumatoidni artritis se probudio u ozbiljnu upalu, s velikim naporom se uspravljam na svoja koljena. Za sve to vrijeme pišem, i to me drži uspravnim. Čitam.

Valjda jedina knjiga Williama Burrougsa mi je već godinama nedostupna. To je The Reatreat Diaries iz 1975. godine, mala knjiga štampana u niskom tiražu, već odavno nije u javnom opticaju (out of print). Već godinama pokušavam doći do nje, zaludno, a onda sam se obratio svom drugu Nenadu i u toku dana on je pronašao PDF knjige i proslijedio je. Zašto mi je važna? Povezana je s Univerzitetom Naropa u Bolderu, Co, osnovali su ga Alen Ginsberg i Anne Waldman, zahvaljujući pomoći tibetanskog budističkog učitelja. Mjesto je istovremeno i neka vrsta budističkog hrama. Tamo sam predavao na ljetnoj školi, zanimljivo iskustvo, ujutro je obavezna meditacija koju sam zaobilazio i u malom bircu nadomak fakulteta svoj izlazak iz sna dovodio sam u red jakom kafom. Moja meditacija je bilo mirovanje uz jutarnju kafu.

Te 1975. godine Burroughs je bio na Univezitetu Naropa i nudio se domaćinu Chogyam Trungpa Rinpoche da prisustvuje njegovom 'povlačenju' (retreat) u Vermontu, gdje će održati seriju predavanja o budizmu i pita ga, može li ponijeti svoju mašinu za pisanje. Domaćin to odbije uz objašnjenje da se to kosi sa metodom rada i ukupnim budističkim učenjem. Spoznaje do kojh se u procesu dolazi, odvojene su od našeg uobičajenog doživljaja jezika, a upotreba pisaće mašine koncentrirala bi pisca na riječi, vlastiti rad i udaljila ga od vezivanja za ono čemu bi kroz proces učenja bio izložen. I ovo je tačka koja Burroughsa, zapravo udaljava od budizma. On naprosto drukčije vidi svijet. "Kao pisac, ja koristim riječi", kaže Burroughs. I još kaže "Smrt je riječ." Poziva se na Don Huana čije učenje je u dijametralnoj suprotnosti s idejom budističkog skupa u Vermontu kojem pisac želi prisustvovati. U Pričama o moći (Tales of Power) Don Huan kaže: "Ja sam ratnik, nisam učitelj." Burroughs za sebe kaže: "Ja ne trebam učitelja; želim da napišem knjigu."

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Zanimljiva je ta njegova reakcija na zahtjev budističkog učitelja, osnivača Univerziteta Naropa, da na predavanje ne može ponijeti svoju pisaću mašinu. Evo kako još o tome piše:

"Meditaciju koristim kako bih prikupio materijal za pisanje. Ne zanima me nekakva apstraktna nirvana. Upravo su mi vizije i vatrometi korisni – upravo ono čemu nam svi učitelji savjetuju da pridajemo što manje pažnje. Telepatija, izvantjelesna iskustva – te su pojave, prema Trungpi, tek ometajući faktori. Upravo tako. Ometanje: zabava, poput surfanja ili ronjenja na dah.

Pa zašto se onda ne zabaviti? Ovdje naslućujem skrivenu dogmu kojoj se ne želim pokoriti. Ciljevi bodhisattve i umjetnika su različiti i možda nespojivi. Pokažite mi dobrog budističkog romanopisca.

Kad je Huxley prihvatio budizam, prestao je pisati romane i počeo pisati budističke rasprave. Za romanopisca su meditacija, astralna putovanja i telepatija samo sredstva za postizanje cilja. Čak sam i iz scijentologije izvukao materijal za pisanje. Sve je stvar naglaska. Sporan je svaki pisac koji pisanje ne smatra najvažnijom stvari kojom se bavi, koji pisanje ne smatra svojim jedinim spasenjem.., 'ne vjerujem mu previše kad je riječ o trgovini dušom.' Kako kažu Francuzi: pas sérieux – nije ozbiljan.

Bio sam spreman odreći se pisaćeg stroja, ali se zasigurno ne bih odrekao olovke i papira."

Tako piše Burroughs. Pisac mora štititi svoju pisaću mašinu. Ono što ostaje izvan riječi je zaborav. Tek ono što je zabilježeno, postaju dio naše stvarnosti, naše ukupnosti. Ne razumijem koncept prosvjetljenja. Moje nesvjesno se skuplja u svim aspektima mog života, posebno u snovima. Zato ih bilježim. (I Burroughs u drugom dijelu The Retreat Diaries uvodi vlastite snove, i taj dio mi je u knjizi posebno zanimljiv.) Snove bilježim neposredno nakon što sam probuđen, ako se zbog neke sitne jutarnje obaveze nakratko udaljim i odgodim bilježenje, san iz prethodne noći iščezne.

Od jedne tačke u mom životu, zaborav je dobio konkretan oblik: počeo sam zaboravljati imena ljudi, premda njihova lica jasno pamtim. Iz moga sjećanja su tako počele iščezavati riječi. I priznajem da me to malo uznemirava.

August je bio nezamislivo vreo mjesec, noću sam radio, a danju spavao. Ja sam mjesečar koji dane provodi budan iza ponoći, nadomak svoje "pisaće mašine", mog kompjutera na koji sam mentalno priključen i ovisan o njemu.

A onda dođe jutro. Vrijeme sna. Spavam nemirno, neprestano na rubu budnosti. Zanimljivi su mi dnevni snovi, skoro svaki dan upamtim što mi se u njima zbilo. Neki su nezanimljivi, nevrijedni zapisivanja, zbir nepovezanih slika. Kad se probudim, kratko se bavim njima i odustanem. Neki su vrlo filmični, nalik na sinopsise, njih volim, i čim se probudim, zapišem ih. Povežem upamćene slike u živu jezičku cjelinu. Ipak je to prelazak iz jednog jezika u drugi, prelazak iz usnulosti u tekst. Evo jutrošnjeg sna:

U bašti kafića sam. San Francisco. Savršeni bijeli oblaci nisko nad zalivom. Osjećam njihov okus na jeziku. Pijem prvu, medinsku kafu, crnu bez šećera da me razbudi. Neko me s leđa dlanom udara po desnom ramenu. To je netipično za Ameriku, niko ovdje ne ulazi u tvoj lični prostor, nema taktilnosti. Okrenem se i vidim Jacka Hirschmana, pjesnika i uvjerenog komunistu. Kaže:

"Imam knjigu za tebe", u ruci je drži, a onda je spusti naglo na moj sto tako da je prolio šoljicu s kafom. Na brzinu odvojim knjigu, da se njen papir ne natopi smeđom tečnošću, pogledam je, na njoj je naslov: Stevan Tontić, Selected Poems, s lijepim tvrdim koricama, s grafikom dvije trešnje povezane peteljkama na omotnici.

"Lijepo je da ste ovo objavili za mog mrtvog prijatelja", kažem.

"Griješiš", veli Hirschman. Tek sada obraćam pažnju na njega, mlađi je nego što ga pamtim, u tunici je tibetanskog monaha. "Griješiš", kaže, "Stevan je ovdje", izmakne se i vidim prijatelja za stolom u unutrašnjem dijelu kafića. Gleda u mene i plače.

"Zašto plače?", pitam.

"Dobio je vizu za ulazak u Ameriku sa zabranom da govori na javnim mjestima. Izađemo ovako, i šutimo. Ne može razgovarati, zato plače."

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.