Šejla Šehabović: Djed Mraz alias Dedo Zehmerija

Prijatelj me ubjeđuje da bi svakako, svoje, manjinsko dijete, poslao na Arzijin islamski vjeronauk. Veli da je svih Sedam Sekretara SKOJ-a išlo na vjeronauk. Pa da po tome treba suditi šta ćemo i kako ćemo.

Drugi mi veli da ima sestriće u Njemačkoj, kojima je neugodno što jedini u razredu ne idu na vladajući, katolički vjeronauk. Što znači – ako može u Njemačkoj, šta se mi bunimo? Evo kako izgleda ta vrsta logike: ako je nešto neugodno djeci u Njemačkoj – zašto onda ne bi bilo neugodno i našoj? Evo zašto: ne-katolička djeca u Njemačkoj djeca su useljenika – koji su došli u tuđu državu. Dok djeca bosanskohercegovačkih nepripadajućih pripadaju sve samim roditeljima što su se u rođenoj zemlji, poslije krvavog rata, mimo svoje volje, jednoga jutra probudili kao manjina. Što ne znači da useljenicima, bilo gdje na svijetu, treba da bude neugodno. Nego znači da sa njemačkim sistemom obrazovanja nešto ne valja – a mi da bismo trebali razmisliti o ideji da možda ipak postoji pokoje zlo u svijetu koje nas je zaobišlo. Pa da po tome treba suditi šta ćemo i kako ćemo.

Djed Mraz ne pripada ni u srpsku, ni u hrvatsku niti u bošnjačku tradiciju

Djed Mraz (na bosanskom: Dedo Zehmerija), ne pripada u bošnjačku tradiciju. Slažem se. Ne pripada ni u srpsku ni u hrvatsku (no u njih se još i nekako ukrije i zabuni, provuče se pored, umjesto, ili kao – Bata ili Nikola). U bošnjačku nikako ne pripada – osim ako se u bošnjačku tradiciju ne računa i onih pišljivih nekoliko decenija socijalizma. Gluho bilo!

Da mi zaključimo ovaj slučaj: Djed Mraz je izmišljotina i ne računa se u bošnjačku tradiciju kao ni išta što se desilo u za vrijeme mrskog socijalizma. Da izbrišemo onda fabrike, obavezno osnovno obrazovanje, medresu koju je pohađao današnji Reis-efendi, što se u ta doba jednako održavala i razvijala? Pa da ukinemo i radno mjesto Arzije Mahmutović?

Bošnjačka tradicija je sve što vam ostane kad pobrišete bosanskohercegovački i jugoslovenski socijalizam – i sve što se u socijalizmu gradilo, uspostavilo, ozakonilo i ustalilo – a jedna od tih stvari je i mogućnost da visoku javnu funkciju obavlja žena. U borbi za mjesto u bošnjačkoj tradiciji prije socijalizma, međutim, ruku na srce, svaki bi se dedo uhljebio bolje od svake hanume. U bošnjačkoj tradiciji dedo je neizmjerno važniji od štokakvih žena – te bi prije njega ustoličili u obdaništu nego hanumu – pa makar se on zvao i Zehmerija – a hanuma bila viđena bula, kao što samo u Sarajevu znaju biti. Hanumi je, prema bošnjačkoj tradiciji prije socijalizma, (umalo da napišem prije nove ere) mjesto u kući. Naša Arzija-hanum, tako bi vezak vezla kraj demirli pendžera – da su se Bošnjaci držali svoje predsocijalističke tradicije – a ne direktorovala obdaništima po šeheru.



Obdaništima? Nije li i to socijalistički izum? Dajte, braćo, da mi i to lijepo ukinemo – nije zar u bošnjačkoj svijetloj tradiciji da majke mimo doma i roda po svijetu hojcaju i pare zarađuju dok im djecu država hizmeti i zabavlja? Jok!

Bog visoko a vezir daleko

U Turskoj vodeći desničari predlažu da žene lijepo kući svojoj idu – pa da ostave radna mjesta muškarcima. Ne budi mi mrsko – upitam prijateljicu, Turkinju, da mi objasni šta na to kažu žene iz tih, desničarskih, stranaka. Ništa, veli. Slažu se one. Treba održati tradiciju. Nijedna, međutim, ne odstupi sa svoje funkcije, nigdje se ni jedna ministrica ni direktorica ne dosjeti da se povuče zbog neodložnih obaveza oko heklanja i štrikanja, u toplini tradicionalnog doma svoga. Eno ih i sad u Stambolu na Bosforu. Jednako ministruju.

U knjizi Žene na otomanskom Balkanu (Amila Buturović, İrvin Cemil Schick,Women in the Ottoman Balkans, 2007, I.B.Tauris & Co, London) čitam kako je u bosanski ejalet godine 1773, iz Stambola poslan dekret – u Sarajevo, kadiji Izmirli Mehmed Emin Efendi. Dokument se ticao stanovite Nizame – čiji je muž otišao u široki svijet, da joj se više nikad ne vrati. Hanuma čekala, čekala, išla kadiji u Sarajevo, pa u Travnik – da joj se čovjek proglasi umrlim, pa da naslijedi kakvu imovinu, ili da joj se da razvod, da dobije alimentaciju. Ništa se nije dogodilo, pošto po bošnjačkoj tradiciji – to jest prema pravnoj školi (meshebu) koju slijede bosanski muslimani – šerijat veli da muž mora biti odsutan od 90 do 120 godina, tek onda ga se hanuma po zakonu može osloboditi. Čekala ona, po bošnjačkoj tradiciji, godinama, i sama i gladna. Pa joj dodijalo. A shvatila i da sami šerijat ima više tradicija, a ne samo jednu, bošnjačku. Pa ne budi lijena, spremila se i otišla do Stambola. Uprkos tome što nije u tradiciji da se žena povlači po drumovima i traži pravdu. Vele da se u tadašnjem vaktu od Sarajeva do Stambola putovalo i po tri sedmice. Što Nizamu nije obeshrabrilo. Nego se obrela u carskoj prijestolnici i, bome, dobila svoju pravdu. Te sarajevskom kadiji nije preostalo ništa nego da joj tu njenu pravdu i dodijeli, i da prema carskom dekretu i postupi.

Bošnjačka tradicija vodi se po dvije, ženske linije (po tankoj krvi) – jedna po Arziji a druga po Nizami. Jedna je rođena i školovana za vrijeme mrskog socijalizma, dočepala se direktorske pozicije i marljivo dirinči kako bi se ono iz čega se ispilila i na osnovu čega je prava stekla zatrlo, zaboravilo i pobrisalo po što kraćem postupku. Druga je rođena mnogo prije – i danas je se sjeća samo pokoja marljiva istraživačica – ta je na svojoj koži osjetila da je Bog visoko a vezir daleko. Naučila da ima različitih tradicija. Da ima i pravde – sve dok ima otpora.