Savez kolumnista | Emir Hadžikadunić: Rat i mir u Bosni i Hercegovini - geopolitički odgovor

Ratno i postratno iskustvo Bosne i Hercegovine (BiH) predstavlja ključni slučaj za analizu savremene i klasične geopolitike. Takav pristup otvara dva ključna, naizgled proturječna pitanja.

Piše: Prof. dr. Emir Hadžikadunić, za Radiosarajevo.ba

Prvo pitanje vraća nas u rane 1990-te: zašto je BiH završila u ratnom stanju kada su geopolitičke okolnosti – euforično rušenje Berlinskog zida, raspad SSSR-a, kraj Hladnog rata - upućivale na drugačiji ishod? Rusija je bila ekonomski zavisna i nesposobna projicirati vojnu silu u svom neposrednom okruženju. Sjedinjene Države su bile jedina globalna supersila, što je Charles Krauthammer nazvao "unipolarnim momentom".

Evropska unija (EU), tek nastala iz Evropske ekonomske zajednice (EEZ), osnažena ugovorom iz Mastrihta, započela je najambiciozniji proces političke i ekonomske integracije u svjetskoj historiji. Istovremeno, ideološki liberalizam se nametao kao pobjednička paradigma nad komunizmom i nacionalizmom, u skladu s euforičnom tezom F. Fukuyame o "kraju historije". U takvim okolnostima činilo se da su svi vanjski faktori obeshrabrujući za rat. Pa, ipak, upravo tada izbila je velikosrpska agresija koja je kulminirala genocidom u Srebrenici.

Mir u koji stalno sumnjamo

Drugo pitanje nas uvodi u današnje, turbulentnije, međunarodne okolnosti. Za razliku od ranih 1990-ih, Rusija više nije ovisna, niti politički slaba, već demonstrira vojnu silu u svom neposrednom okruženju i širi meku moć na prostoru Balkana. Konvencionalni rat, kakav Evropa decenijama nije mogla ni zamisliti, već četvrtu godinu bjesni na njenom istoku. Globalnu dominaciju SAD-a sve odlučnije potkopava Narodna Republika Kina, dok multipolarnost sve jasnije zamjenjuje Krauthammerovu unipolarnost.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba

Nekada euforičnu Evropsku uniju oslabio je Brexit, kao i ustavna, finansijska i institucionalna kriza. Liberalna demokratija, koja je devedesetih izgledala kao Fukuyamina završna tačka historijskog razvoja, danas je u dubokoj krizi. Nepopularnost njegovih ideja sada je zamijenila akademska popularnost desničarskog ruskog ideologa i filozofa Aleksandra Dugina. I pored svega, BiH ostaje mirna.

Analitičko razmatranje ova dva paradoksalna pitanja omogućava ne samo dublje razumijevanje logike rata ili mira, već nudi i jasniju projekciju sigurnosnih perspektiva BiH.

Zašto postojeća objašnjenja nisu dovoljna

Dosadašnja objašnjenja za rat u BiH impliciraju da su lokalni impulsi prevladali eksterne okolnosti. Ti faktori se u literaturi najčešće svode na:

• (1) Debalans vojne moći između Srbije i BiH;
• (2) Srbiju kao regionalnog hegemona;
• (3) Samoproklamovano "prirodno pravo" Srbije da vlada postjugoslovenskim prostorima,
• (4) Iracionalnu ideologiju "krvi i tla" kao pokretačku snagu velikodržavnog projekta.

Svi ovi elementi djeluju racionalno i logično, ali ipak nisu dovoljni da objasne kako su lokalni impulsi mogli nadvladati međunarodnu logiku mira, koju su oblikovali Krauthammerova unipolarnost i Fukuyamina teza o "kraju historije". Ključna crta lokalnih faktora jeste i njihova nepromjenjivost.

Srbija je i danas vojno dominantna u regionu, pri čemu njen vojni budžet dvostruko premašuje zbirni budžet za odbranu pet susjednih država zajedno: BiH, Crne Gore, Albanije, Sjeverne Makedonije i Kosova. Hegemonističke ideje također nisu nestale, već su dobile novi ideološki i institucionalni okvir. Srđa Trifković (kontroverzni srbijanski historičar, op.ur.) govori o "prirodnim granicama" srpskog nacionalnog korpusa. Po njemu, prirodnost tih granica nije uslovljena topografijom, rijekama ili planinskim lancima, već predstavlja odraz sposobnosti nacije i njene države da ih osvoji. U službenoj doktrini odbrane Srbije eksplicitno se navodi da država polaže eksteritorijalno pravo zaštite građana pravoslavne vjeroispovijesti, etničkih Srba, koji su državljani drugih država. Istovremeno, tzv. "svesrpski sabor" otvoreno promoviše spajanje svih srpskih zajednica u regiji u jedinstvenu, koherentnu sferu utjecaja, bez obzira na postojeće granice.

Ovaj unutrašnji kontinuitet, u kombinaciji sa sadašnjim nepovoljnim vanjskim okolnostima, još teže može objasniti postojanje trenutnog mira u BiH. Upravo zato ova rasprava zahtijeva dodatni analitički okvir.

Geopolitički vakum kao odgovor

Šta je, zaista, prevagnulo nad međunarodnom logikom mira početkom 1990-ih? I kako objasniti odsustvo rata u proteklih desetak kriznih godina? Odgovor na ta, naizgled proturječna pitanja, zahtijeva teorijski okvir, izdvajanje jedne promjenjive varijable koja, u prvom slučaju, objašnjava rat koji "se nije trebao desiti", a u drugom objašnjava mir "u koji stalno sumnjamo". Istovremeno, taj promjenjivi i neizvjesni faktor, osim ratne prošlosti i mirnodopske sadašnjosti, određuje i perspektivu rata i mira na našim prostorima.

Od svih promjenjivih varijabli, posebno ističem geopolitički vakum, varijablu koja može biti prazna ili popunjena, ne osporavajući pritom mogući uticaj drugih faktora izvan sfere geopolitike. To stanje, u kojem određeni teritorij ostaje bez jasnog uticaja dominantnih polova međunarodnog sistema, otvara prostor za lokalne igrače.

Geopolitički vakum može nastati i kada dominantan međunarodni akter ne želi preuzeti odgovornost za novu sigurnosnu arhitekturu na određenom prostoru. Ovaj promjenjivi faktor omogućava sistematsko i koherentno razumijevanje oba proturječna pitanja s početka ovog teksta.

Literatura o geopolitičkom vakumu kao uzroku ratova na prostoru bivše Jugoslavije vrlo je oskudna. Vrijedi spomenuti knjigu univerzitetskog profesora, bivšeg premijera i ministra vanjskih poslova Republike Turske, Ahmeta Davutoğlua, Sistemski potres i borba za svjetski poredak (Cambridge University Press, 2020), koja termin "vakum" tek usputno pominje u kontekstu disolucije velikih imperija 1920-ih, odnosno disolucije SSSR-a 1990-ih.

Geopolitički vakum, koji je u središtu ovog teksta, označava stanje u kojem Sjedinjene Države, kao unipolarna sila, nisu bili dovoljno zainteresirani da odmah popune novonastali vakuum na prostoru bivše Jugoslavije, za razliku od interesa koji su pokazivali prema srednjoj i istočnoj Evropi, iz razloga koje ću detaljnije elaborirati u nastavku. Drugim riječima, SAD nisu imale jasnu artikulaciju o novoj sigurnosnoj arhitekturi Balkana početkom 1990-ih. Prividno su upravljale krizom, djelovale su reaktivno, dok su prema srednjoj i istočnoj Evropi primjenjivale proaktivni, strateški i integracijski pristup.

Takvo stanje, u kontekstu prvog pitanja, stvorilo je prazninu moći unutar koje su regionalni akteri, prije svega Srbija, mogli djelovati relativno slobodno i nasilno. U tom smislu, geopolitički vakum nije proizveo pasivno stanje; naprotiv, on je aktivno oblikovao dinamiku sukoba na prostoru bivše Jugoslavije.

Proces njegovog popunjavanja započeo je Washingtonskim sporazumom 1994., intervencijom NATO-a 1994 i 1995., Dejtonskim mirovnim ugovorom 1995., dolaskom mirovnih snaga pod komandom NATO-a 1996., vojnom intervencijom na Kosovu 1999., te otvaranjem procesa evropskih (krajem 1990ih) i euroatlantskih integracija (početkom 2000ih).

Iako popunjavanje vakuma nije rješavalo sve unutrašnje političke izazove BiH, nije mijenjalo ustavni ustroj, nije gradilo funkcionalnu državu, niti je skratilo dugotrajni proces evropskih integracija, ono je održalo stanje post-Dejtonskog mira, pogotovo u proteklih 10 problematičnih godina.

Međutim, prisustvo ili odsustvo geopolitičkog vakuma, u kontekstu rata ili mira u BiH, može se tretirati tek kao konvencionalna mudrost. Razlog zašto SAD i NATO nisu bili zainteresirani za njegovo popunjavanje u ranoj fazi otvara prostor za dublju analizu. Uvid u klasičnu geopolitiku, prije svega u Mackinderove teze, nudi jasnije objašnjenje ovakvog ponašanja.

Klasična geopolitika kao detaljniji analitički okvir

U skladu s Mackinderovom geopolitičkom postavkom o presudnom značaju Istočne Evrope za kontrolu nad Heartlandom (Euroazijom), SAD, NATO i EU početkom 1990-ih očekivano su usmjerile svoju geopolitičku pažnju na Srednju i Istočnu Evropu, nastojeći konsolidirati geopolitičke dobitke u ključnoj tampon-zoni između evropskog Zapada i postsovjetskog istoka.

Mackinderova temeljna teza, "Ko vlada Istočnom Evropom, vlada Heartlandom; ko vlada Heartlandom, vlada Svjetskim otokom; ko vlada Svjetskim otokom, vlada svijetom", naglašava da Istočna Evropa predstavlja "pristupni koridor" ka srcu Euroazije.

Dodatno, zemlje Centralne i Istočne Evrope bile su dio Varšavskog pakta i geografski bliže Rusiji; one su predstavljale ono što John Mearsheimer opisuje kao centralni front Hladnog rata. Zbog toga je taj geografski prostor bio geopolitički prioritet najvišeg reda. Partikularni prioriteti: ujedinjenje Njemačke, demokratizacija država Centralne i Istočne Evrope, stabilizacija post-sovjetskog prostora, konsolidacija dobitaka kroz nepovratan proces evropskih i euroatlantskih integracija, rješavanje pitanja nuklearnog oružja u Ukrajini i slično, činili su središnji dio euroatlantske strategije za prostor od Baltika do Crnog mora u periodu 1989–1994.

Unutar tog vremenoskog okvira, Rusija je prvo izgubila stratešku dubinu povlačenjem s linije Baltik - Visla - Dunav na liniju Baltik - Dnjestar - Crno more, kao posljedica raspada Varšavskog pakta. Druga epizoda započinje raspadom SSSR-a. Tada se Ruska Federacija morala prilagoditi novim teritorijalnim povlačenjima s dijela baltičke, crnomorske i kaspijske obale.

S druge strane, bivša Jugoslavija nije pripadala Istočnoj Evropi, nije predstavljala neposredni "pristupni koridor", nije bila dio sovjetske sfere utjecaja, niti je tokom Hladnog rata ugrožavala ključne interese Zapada. Geopolitički, prostor bivše Jugoslavije nije nudio značajne dobitke, pa je bio prioritet nižeg ranga. U tom kontekstu, BiH je ostala izvan primarnog strateškog fokusa Zapada.

Iz ovoga proizlazi sljedeći zaključak: tek kada je prostor Centralne i Istočne Evrope (do Ukrajine) nepovratno uključen u procese evropskih i euroatlantskih integracija, SAD su mogle intenzivnije usmjeriti pažnju prema Balkanu, a posebno prema BiH. Uslijedili su Washingtonski sporazum, NATO intervencija u BiH, Dejtonski mirovni sporazum, NATO intervencija na Kosovu i drugi ključni događaji. Proces popunjavanja geopolitičkog vakuuma u BiH time je dovršen, čime su neutralizirani svi drugi nepovoljni faktori za potencijalnu ratnu eskalaciju ili novu agresiju na državu.

Linija razgraničenja

Sve do posljednje ruske intervencije u Ukrajini, linija razgraničenja između euroatlantske i euroazijske ploče, protezala se od Luganska, Donjecka i Krima, preko istočne Moldavije, Abhazije i Južne Osetije, pa sve do Nagorno-Karabaha. Prostor po strateškoj dubini svake od tih ploča bio je, jeste i trebao bi ostati relativno stabilan, uključujući i BiH. Međutim, sama linija dodira podložna je ratnim tenzijama, što potvrđuje rat između Rusije i Ukrajine, tenzije između Rusije i članica NATO-a na istoku Evrope, te ruska okupacija Donbasa, Krima, Abhazije i Južne Osetije.

Ta linija dodira ujedno čini prvu liniju odbrane BiH. Ona je stabilna samo onoliko koliko je stabilna najslabija tačka evroatlantskog poretka, bilo da je riječ o istočnoj granici baltičkih država prema Rusiji ili o trenutnoj liniji razdvajanja između Ukrajine i Rusije.

Stvaranje nekog novog geopolitičkog vakuma po teritorijalnoj dubini nije vjerovatno u okviru logike klasične geopolitike. Jednako tako, linija dodira između Euroatlanskog i Ruskog svijeta može se samo marginalno pomjerati unutar uskog geografskog pojasa, na štetu jedne ili druge strane, ali sukobi u dubini prostora, u šta spada i teritorij BiH, udaljen oko 1500 kilometara od te linije, nisu vjerovatni. To ne isključuje elemente specijalnog, hibridnog rata, obojnene revolucije, s jedne ili druge strane. 

Indikatori opasnosti

Međutim, kada je riječ o pitanjima konvencionalnog rata, često smo primorani razmišljati u kategorijama nezamislivog.

A to nezamislivo možda i nije toliko nemoguće ako sagledamo trenutne indikatore: jačanje desnice, populizma, nacionalizma, slabljenje liberalne demokratije, BREXIT, američku samoizolaciju i fokus na Kinu. Trumpov stav prema NATO-u (da je "suvišan"), njegovo ismijavanje članica EU i pregovri sa Rusijom bez saveznika nisu nužno samo simptomi, već mogu ukazivati i na nove obrasce ponašanja. Posebno zabrinjava činjenica da rusko izdvajanje za odbranu danas nadmašuje ukupna izdvajanja svih evropskih država zajedno.

U tom pesimističnom okviru, Ahmet Davutoglu smatra da prekid sukoba u BiH ili na Kosovu ne predstavlja stanje istinskog mira, nego privremeni dogovor strana, koje su procijenile da u datim geopolitičkim okolnostima nemaju koristi od nastavka rata. Srđa Trifković kaže: ako i kada se promjeni nepovoljan odnos moći, promjenit će se i postojeće granice Srbije na štetu njenih susjeda.

Ozbiljna pitanja

Treba li razmišljati u kategorijama nezamislivog, ako i kada NATO bude "prevaziđen" ili "moždano mrtav", evropske države bez sigurnosnih garancija SAD-a, okrenute svojim primordijalnim strahovima, sistem kolektivne sigurnosti reduciran na više suprostavljenih polova ili sfera utjecaja od kojih jedna pripada Rusiji, "Srbija na liniji Garašanina", a Balkanski prostor ponovo u geopolitičkom vakumu?

To je ozbiljno pitanje koje u BiH još uvijek čeka na sustavnu i temeljitu akademsku raspravu.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

O autoru

Prof. dr. Emir Hadžikadunić je doktorirao u oblasti međunarodnih odnosa, magistrirao Ljudska prava i demokratiju u okviru regionalnog interdisciplinarnog programa Univerziteta u Sarajevu/ Univerziteta u Bolonji, a diplomirao je Komunikologiju na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Kuala Lumpuru. Napisao knjige Od Dejtona do Brisela (2005) i Zašto Iran (2013). Obnašao dužnost ambasadora BiH u Iranu i Maleziji. Angažiran je na SSST-u.