Savez kolumnista | Dinko Gruhonjić: Murali ratnim zločincima su Vučićev državni grb

Nekako o 30. godišnjici genocida u Srebrenici u Novom Sadu, u kvartu Liman, pojavio se najnoviji mural posvećen na doživotnu robiju osuđenom generalu Ratku Mladiću. Doduše, bez njegove glave, samo sa onom karakterističnom genocidnom šapkom. Navodno, to je šapka koja je kao ona koju je nosio srpski vojvoda iz Prvog svjetskog rata Živojin Mišić. Samo što, naravno, nije. I to je istorijski falsifikat, dio propagande i istorijskog revizionizma, kojim se pokušava legitimizirati Mladić kroz analogiju sa autentičnim herojima Srbije iz Velikog rata.  

Piše: Dinko Gruhonjić, za portal Radiosarajevo.ba 

Po zidovima Beograda i Novog Sada šepure se, dakle, likovi osuđenih ratnih zločinaca, cijela ta ekipa iz ratnih devedesetih ima svoj zidni panteon. U tom paralelnom univerzumu, rat nije ni prestajao. Samo je promijenio formu. Tenkove i granate zamijenili su mikrofoni, murali i zvanične izjave režimskih političara koji bez prestanka šire kugu šovinizma i mržnje prema svemu što je drugo i drugačije. Mural nije samo crtež, on je saopštenje, stav, program. I kada se ne briše, kada policija brani mural a ne zakon - onda taj mural postaje državni grb Vučićeve Srbije. 

Murali ratnim zločincima su strategija

Riječ je, nema sumnje, o institucionalnom poricanju zločina. Ne govorimo o nekom marginalnom ekstremizmu, o klincima koji škrabaju po zidovima jer nemaju šta drugo da rade. Ne, govorimo o državi koja stoji iza toga u punom kapacitetu: planira, organizuje, daje resurse i potom čuva murale. Riječ je o cijelom jednom sistemu koji ne samo da toleriše, već i sistematski proizvodi kulturu poricanja, relativizacije i nacionalističke mitomanije. Murali ratnim zločincima nisu samo groteskna zamjena teza. To je strategija. 

U toj strategiji, Bosna i Hercegovina se ne priznaje kao cjelovita država, već kao bojno polje neprekidne političke kontrole. Ako već ne može fizički da se rascijepi, može simbolički da se razgradi - poricanjem genocida, slavljenjem zločinaca, urušavanjem povjerenja među ljudima. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Takve su poruke poslate po ko zna koji put i na onom "slavlju" koje je organizovao prostačko-mrzilački tabloid(iotoid) Informer. Na nekakvom otvaranju dionice autoputa i tunela bez odgovarajućih upotrebnih dozvola. Još jedna potencijalna nadstrešnica nad glavama građana Srbije. Brljavili su tamo u razuzdanom kič transu Vučić i njegovi medijski i politički saučesnici u zločinu. Arlaukali su, jer to se pjesmom ne može nazvati, "Turkinja se pred džamijom klela da je samo Srbina voljela". Taman u skladu sa onom Vučićevom izjavom u parlamentu u vrijeme izvršenja genocida u Srebrenici: "Sto muslimana za jednog Srbina". 

Murali, tabloidna mržnja, krkanska "slavlja" ološa koji je zbog nespremnosti društva da se suoči sa ratnom prošlosti iz devedesetih došao u priliku da ponovo vlada ljudskim sudbinama nisu nekakva "nostalgija za prošlim vremenima". Oni su poruka budućnosti. Oni mladima poručuju da je nasilje dozvoljeno ako je "naš cilj" uzvišen. Da je genocid dozvoljen. Da i ti mladi ljudi treba da idu u rovove i postanu topovsko meso iste politike i novi ratni zločinci "srpskoga sveta". 

Sve podsjeća na onaj "nulti" Exit

Ali, bilo bi nepošteno reći da je cijela Srbija takva. Nedaleko od onog murala sa Mladićevom šapkom, na jednoj od mnogobrojnih iscrtanih srpskih trobojki neko je dopisao: "Nikad više u rat za državu i bogate". Inače, te srpske trobojke išarane su u naselju Liman kada je Srpska "napredna" stranka prije četiri godine izgubila na izborima za članove savjeta tri mjesne zajednice u tom gradskom kvartu. Već sutradan su osvanule "spontano" iscrtane trobojke. Da bi, jelte, optužili Limance da nisu dovoljno Srbi, iako u ovom naselju živi valjda 90 odsto etničkih Srba. Ali, ne, oni su režimskim rječnikom govoreći, "ustaše". Iako je upravo politika Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja, Aleksandra Vučića i ostalih satrapa postigla ono što ni Paveliću nije uspjelo: da Srba gotovo nestane iz Hrvatske. Nema većih ustaša od Vučića i ostalih kvislinga. 

Na fakultetima i dalje traju blokade, a u kampusu Univerziteta u Novom Sadu počela je manifestacija "Kampus - Zona slobode", koja će trajati do kraja ljeta. Dominiraju poruke ljubavi, solidarnosti i zajedništva. Niko nikog ne mrzi. Na našem Filozofskom fakultetu studenti su, pored ostalih duhovitih i transparenata punih ljubavi, napravili i "Mjesto za zagrljaj". Sve podsjeća na onaj "nulti" Exit festival koji je trajao 100 dana 2000. godine, upravo u parku u istom kampusu univerziteta. "Exit" je bila poruka mladih da se izađe na izbore i sruši zločinački režim Slobodana Miloševića i njegove kamarile domaćih izdajnika i ratnih zločinaca. "Exit" je bila poruka mladih da je to jedini i posljednji izlaz, ukoliko ne žele otići iz zemlje. "Exit" je tada pobijedio. Građani su pobijedili, ali su većina pobjedničkih političara bili kukavice. Kukavice koje su pravile kompromis sa zlikovačkim sistemom i njegovim protagonistima. Nema kompromisa sa dželatima. Jer će se onda vratiti i od života vam napraviti lošu beskonačnost, koja je doslovno pakao na zemlji. Jedino što pomaže je potpuni slom i odricanje od politike koja je unesrećila susjedne države i samu Srbiju. 

I stvarno ostaje enigma kako je moguće da cijelo to nacionalističko smeće već 40 godina priča iste priče i uvijek se nada da će pronaći dovoljno hipnotisanih zombija koji se primaju na njih. Koliko je to beskrajno dosadno, plitko i glupavo! Evo, u Novom Sadu sada samozvani kradonačelnik Žarko Mićin, "naprednjački" operativac za sklapanje svih mogućih poslova, iz malog džepa vadi ideju o podizanju nekakve kapele na Petrovaradinskoj tvrđavi. Umjesto da rade na renoviranju Tvrđave, tog devastiranog simbola Novog Sada, oni pokušavaju igrati na "zicer" zvani Crkva Srbije. Jer, navodno, to je institucija u koju se ne dira. 

Iznenađenje

Ono što prijatno iznenađuje, jeste reakcija opozicione i od režima potpuno demonizovane Demokratske stranke. "Kapela ne bi imala nikakvu kulturno-istorijsku vrijednost jer nikad nije postojala u 300 godina od izgradnje tvrđave, niti bi imala vjerski značaj, pošto se u pravoslavnim kapelema po pravilu ne služi euharistija. Riječ je o jeftinom populizmu i bizarnoj inicijativi kojom korumpirana vlast očajnički pokušava da skrene pažnju sa gorućih problema u gradu i duboke društvene krize koja mjesecima potresa i Novi Sad i čitavu Srbiju. Kada se režim suoči sa snažnim i organizovanim otporom građana koji ne može savladati svojom uobičajenom propagandnim, mafijaškim i policijskim sredstvima, uvijek se poseže za crkvom i nacionalnim pitanjima. Riječ je o bijednoj manipulaciji vjerskim osjećanjima ljudi i dodvoravanju Srpskoj pravoslavnoj crkvi u cilju zamajavanja javnosti i podsticanja podjela među građanima." 

Ovakvo saopštenje, dakle, prijatno iznenađuje, jer je upravo Demokratska stranka bila ta koja je napravila gomilu kompromisa sa srpskim militantnim nacionalizmom, naročito u vrijeme nakon ubistva Zorana Đinđića, za čijeg je vakta, ruku na srce, uvedena vjeronauka u škole, što je bilo ravno samoubistvu. Za vakta Đinđićevog nasljednika Borisa Tadića, međutim, širom su otvorena vrata povratku monstruma i ološa na vlast: demokrate su potpisale "sporazum o pomirenju" sa SPS-om, omogućili formiranje SNS-a i pustili tu novoformiranu partiju da bez izlaska na izbore uđe u parlament, prodali Naftnu industriju Srbije (NIS) Putinu, izbjegavali jasno i glasno suočavanje s prošlosti i umjesto toga koketirali sa šovinizmom… No, i naknadna pamet je bolja ni od kakve pameti. 

Ukoliko je iskrena.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.