Satko Mujagić: Budimo ljudi i recimo iz srca – hvala!

Nastavljaju se rasprave o masovnoj imunizaciji građana Bosne i Hercegovine u Srbiji.

Dok neki u tome vide "odsustvo patriotizma" i "čin poniženja", hiljade građana Bosne i Hercegovine, uključujući i neke funkcionere vladajućih stranka, pa i Federalne vlade, idu preko Drine u potrazi za spasonosnim dozama.

U situaciji kada vlasti u BiH još uvijek nisu osigurali masovnu imunizaciju građana, a "treći val" odnosi na stotine žrtava, licemjerno je prigovarati onima koji žele spasiti goli život. Posebno kada im neko na human human način osigura priliku za to.

Srbija je, ma šta o tome neko mislio, pokazala mnogo veću humanost nego, recimo, zemlje Evropske unije (EU) koje nas, eto, decenije uče solidarnosti, čovjekoljublju, vrijednostima demokratije i ujedinjene Evrope...

Satko Mujagić, preživio je dva logora – Omarsku i Manjaču, gdje je bio izložen najstrašnijim mučenjima, patnjama i poniženjima. Preživio je. Mnogi nisu.

Njemu nema niko prava držati patriotske lekcije. Iz pozicije logoraša koji se i dan-danas bori za istinu i pravdu, napisao je tekst o vakcinaciji u Beogradu, koji prenosimo u cijelosti:

HVALA

Nama izgleda stalno treba neprijatelj, nebitno ko, uvijek neko mora stajati s druge strane terena, šahovske table, u nekom zamišljenom rovu. Iako nije rat, a život nije šah, danas skoro svi pričaju o nekakvom šahu i matu.

A, Srbija je samo otvorila vrata za vakcinisanje, svima onima koji to žele. Ističe im rok upotrebe ionako, vakcinama, ali nisam čuo da je ijedna zemlja uradila nešto slično.

Kad završiti "patriJotizam"

Međutim, na toliku širokogrudnost iz Beograda izgleda nismo navikli i ne znamo kako se s tim nositi. I, zato pljušte kritike i na račun Srbije i Vučića (Aleksandra, predsjednika Srbije, op. ur.) i medicinskog osoblja, a pogotovo zemljaka koji se "toliko boje lažne pandemije", da su zaboravili ko je Vučić i šta je govorio i šta su nam sve radili devedesetih...

"PatriJotizam" (sic!) vrišti iz stotine komentara.

Ali, nije više rat. I niko to sve nije zaboravio. Niti može zaboraviti. Nije nestalo genocida i agresije time što je nekoliko hiljada ljudi otišlo u Beograd. I danas nismo više žrtve komšija, nego nakaradnog sistema koji trpimo svi od Daytona na ovamo.

Nije kriv Vučić što nam nudi vakcine kojima za tri dana ističe rok. I ne nudi ih samo nama, nego i Albancima i Hrvatima. Istina, ovo i njemu dobro dođe, ali je li to razlog da se ljudi ne vakcinišu u danima kada je u Sarajevu više mrtvih nego onda kad je Vučić hodao sa Šešeljem po Trebeviću?

I nije kriv, niti je manje Bosanac ili patriota, bilo ko ko danas prima vakcinu u Beogradu. Krivi smo mi što ih nemamo, a narod umire.

Mi moramo jednom shvatiti i prihvatiti da je rat prošao prije 25 godina. Kamo sreće da na Balkanu imamo normalan mir kao i Njemačka sa svim zemljama koje je okupirala, 25 godina nakon rata. I za to sto ga nemamo, kriva je najviše politika Beograda. Bez
dvojbe.

Otrgnimo se iz uloge vječne žrtve

Međutim, mi se jednom moramo otrgnuti te uloge vječne žrtve, i gledati na svaki postupak kao moguću ruku pomirenja. Pogotovo kad se ne radi o riječima, nego o djelima. Da li je, i koliko je vrijedno, pokazt će vrijeme.

Ali, ako na sve, baš sve, stalno budemo gledali s podozrenjem, s inatom ranjenog, s ponosom ispaćenog, jer inat i ponos su simbolički način borbe, onda smo još uvijek u virtualnim rovovima.

Onda možda i hoćemo da budemo žrtva i da nas se tretira loše, neprijateljski, rušilački, kako bi mi još jače, uvijek iznova, mogli da "branimo" sebe i svoje. Onda je i ta žrtva i ta borba postala sama sebi cilj i dio i našeg kolektivnog i pojedinačnog identiteta.

Ja sam se dugo osjećao žrtvom nakon logora 1992. Bio sam mučen, izgladnjivan, ponižavan, i na sve to, morao sam da gledam i slušam kako danima ubijaju ljude.

Užasni dani koji su ostavili traga do dan danas. I bilo mi je godinama jako važno da ispričam svoju i našu priču, da bar objavim istinu o onom silnom zlu i mržnji. Da ukažem kako su zli tamo oni i kolika je moja i naša žrtva. Negdje između 24. maja 2004. kad sam prvi put ušao u Omarsku nakon rata i danas, neprimjetno, prestao sam da se osjećam žrtvom.

Postao sam preživjeli i počeo sam na razne načine da se borim za istinu, za pravdu, za povratnike, za moj Kozarac i za našu Bosnu. Istovremeno upoznavao sam ljude, sa svih strana svijeta, pa tako i iz Srbije i shvatio da ne misle svi isto. Uvidio da neki od njih više čine za nas nego ogromna većina žrtava ili preživjelih. Ne sudim nikog, neko se s prošlošću teško nosi, neko ne zna ili ne može... samo kažem. Nisu svi isti...

Svejedno odakle je vakcina

A, ja... odavno nisam žrtva i neću više da budem žrtva. Ne treba mi ni neprijatelj ni 1992. da se osjećam potpun. Ne treba mi ni rov, iako ću se boriti na svoj način za istinu i pravdu kad god to zatreba. Ali, biti žrtva odavno više nije dio mog identiteta i mog bića. Biti preživjeli konc. logora i rata jeste, ali djelomično. Ni to više ne određuje ko sam.

Ja sam muž i otac, sin i brat, kolega i prijatelj, volim košarku i dobar razgovor, vožnju kroz Njemačku za Bosnu uz našu muziku. I volim svoju zemlju i svoj narod. Toliko ga volim da me duša boli svakim danom zbog pomora od Corone. I toliko ga volim da mi je danas svejedno da li vakcine nudi Turska ili Hrvatska ili Brisel ili Crna Gora. Ili Srbija.

Svejedno mi je da li su još samo tri dana upotrebljive i koliko poena Vučić misli zaraditi na samoreklamiranju. A, svejedno mi je zato sto svi ‘naši prijatelji’ nisu pomogli koliko nam danas Srbija pomaže. Vakcine u Bosnu tek pristižu, a pandemija nikad žešća.

Svejedno mi je i zato sto naši bajni vlastodršci očito nisu u stanju ni da se nose s tom pandemijom ni da vakcine nabave na vrijeme, uz dužno poštovanje ljekarima i ostalom osoblju koji se već godinu nose s hiljadama bolesnih.

A, šteta je i sramotno što se Srbija miješala u nabavku vakcina za Bosnu i Hercegovinu. To itekako baca sjenu na ovaj humani gest.

Ipak, danas nije vrijeme da se opet uvlačimo u prijatnu toplinu ljušture žrtve i sijevamo munje i gromove i na Srbiju i na naše zemljake koji time što pokušavaju spasiti svoje zdravlje, pomalo spašavaju i zdravlje onih što su ostali kući.

Sve kad sabereš, naše komšije s istoka danas, možda prvi put nakon 40-ak godina čine jedan velik i human čin prema svim susjedima. Kupujem i ja domaće, i vodu i keks i sok i mlijeko. Ali, ako nema drugo, kupt iću "tuđe".

Danas po Bosni nema dovoljno vakcina za sve, a ljudi umiru. Danas je vrijeme da budemo ljudi i kažemo jedno ljudsko, iz srca, hvala. Ništa više, ali ni ništa manje.