S. Turčalo | Osmonovembarska poruka EU Bosni i Hercegovini: Semantika integracija i realnost zastoja

U velikoj dvorani EU Bosna i Hercegovina je ostala između euronijske kalkulacije geopolitičkih, sigurnosnih, vlastitih unutrašnjopolitičkih interesa, skepse pojedinih članica i realnih činjenica da nije učinjeno dovoljno da bi Evropska komisija postigle konsenzus oko preporuke da Bosna i Hercegovina započne pregovarački proces sa Unijom. Današnja objava Europske unije o pregovorima o pristupanju je zapravo poznata melodija uvjetovanog napretka koja, imajući u vidu diskrepancu između izgovorenih eurointegracijskih mantri domaćih političkih aktera i konkretnih reformskih poduhvata, može da se pretvori u višegodišnje iscrpljivanje oko samog stjecanja uslova da proces počne.

Piše: Sead Turčalo, za portal Radiosarajevo.ba 

Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, uputila je poruku čiji je sadržaj obojen nadanjem i teretom fluidnog uvjetovanja: Bosna i Hercegovina bi mogla započeti pregovore "kada se postigne potreban stepen usklađenosti s kriterijima EU". Ta diplomatski izražena napomena snažan je podsjetnik na 14 ključnih prioriteta utvrđenih 2019. koji su i dalje neispunjeni. To je donekle kada se radi o integracijskim procesima Bosne i Hercegovine u euroatlantske strukture déjà vu uvjeta sa NATO samita u Tallinnu za aktivaciju Akcijskog plana za članstvo (MAP) — uvjet koje je taj integracijski proces bio skoro pretvorio u fatamorganu. Pitanje je da li bi i osmonovembarska poruka uvjetovanja mogla pretvoriti odluku o početku pregovora u fatamorganu.

Izazovi s kojima se Bosna i Hercegovina suočava u ispunjavanju kriterija EU nisu samo birokratske zapreke, već su duboko ukorijenjeni u političku strukturu zemlje. Velika je vjerovatnoća da će upravo velika prepreka u postizanju "potrebnog stepena usklađenosti" biti insistiranje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Hrvatske na reformama izbornog zakona i ograničenim ustavnim reformama koji zapravo prijete daljnjem učvršćivanju etnokracije, umjesto unaprjeđenja inkluzivne demokracije koju je predvidio Europski sud za ljudska prava u slučajevima kao što su Sejdić/Finci, Pilav, Zornić, Pudarić te u konačnici Kovačević (koja još nije pravnsnažna). Istodobno, pritisak i HDZ-a i Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) da se strani suci izbace iz Ustavnog suda i uvede odlučivanje na etničkoj osnovi naglašava otpor reformama potrebnim za priključenje EU čija bi završna faza bilo pitanje ove sudske institucije.

Geopolitička strujanja dodatno kompliciraju priču. U izjavi ruskog ambasadora u Srbiji Alexandra Bocana Harcenka, na dan kada je Bosna i Hercegovina dobila status kandidata ta se odluka Unije opisuje kao geopolitički šahovski potez EU u borbi protiv ruskog utjecaja i izražava da je "status kandidata opasan" i "pritisak na RS". Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, slaže se s tim stavom, smatrajući da je ta odluka EU zapravo reakcija na zategnute odnose Rusije i Zapada, a ne rezultat istinske predanosti integraciji Bosne u Evropsku uniju.

U predstojećim sedmicama i mjesecima možemo predvidjeti nastavak retoričkog kružnog toka - rasprave koja oscilira između semantike integracije i stvarnosti zastoja. Te isprazne polemike počele su odmah na relaciji pozicija-opozicija u lageru tzv. probosanskih stranaka. Dok pozicija izvještaj i odluku Evropske komisije prezentira kao historijski uspjehu ili veliki napredak, dotle opozicija sa ushićenjem govori o neuspjehu vlasti da isporuči obećano i dobije početak pregovora. Ova polemika uz izlišne rasprave o tome da li je Evropska komisija koristila "recommend" (preporučiti) ili "will recommend" (preporučiti će) iako je jasno da u jedinom službenom dokumentu (str. 3) koji se nalazi na web stranici Evropske komisije stoji "will recommend", govori o spremnosti na isprazno trošenje, prije svega vremena kao nepovratnog resursa te nedostatku spremnosti okupljanja oko ključnih vanjskopolitičkih ciljeva kao što su EU integracije. 

Očekivati da se to promjeni je malo vjerovatno obzirom da je današnja pozicija u vrijeme opozicionog djelovanja na isti način beskrajno ponavljala mantru da Plan reformi koji je Bosna i Hercegovina predala 2019.godine nije Godišnji akcioni plan dovoljan za nastavak NATO integracija. Iako je na kraju i sam  NATO potvrdio da je MAP aktiviran slanjem Plana reformi, pokazalo se da je populističko politiziranje vanjskopolitičkih ciljeva države puno bitnije nego strateško okupljanje oko tih ciljeva. Očigledno je da ćemo preslik toga ponašanja imati i nakon ove osmonovembarske odluke Evropske komisije. 

Dok traje taj retorički kružni tok ispraznih polemika tzv. probosanskih stranaka ostaje Dodikova ustrajnost u preustroju Ustavnog suda u još jednu etnokratsku instituciju što je jasan pokazatelj sistemskih izazova koji predstoje na putu aktiviranja pregovora o pristupanju Evropskoij uniji. Isti takav izazov najavljuje Hrvatska preko savjetnika tamošnjeg ministra vanjskih poslova koji tvrdi da "nema pomaka na europskom putu BiH dok se ne riješi hrvatsko nacionalno pitanje" koje suštinski uključuje konačnu i nepromjenjivu etnicizaciju bosanskohercegovačkog političkog sistema. Istovremeno bi se time obesmislile eurounijske integracije obzirom da su zamišljene izmjene izbornog zakonodavstva i Ustava BiH  po mjeri HDZ BiH i Hrvatske suprotne presudama Evropskog suda za ljudska prava koji je etnokratski režim u Bosni i Hercegovini ocjenio kao diskriminatoran.

U ovakvom političkom okruženju i pred ovakvim izazovima nejasan kriterij EU-a o "potrebnom stepenu usklađenosti" postaje mogući spas. To je tako široka i nedefinirana fraza da bi mogla poslužiti kao izgovor za EU da prijevremeno smanji prag za početak pregovora, prihvaćajući tako moralni hazard koji je (ne)namjerno stvorila. Stajalište EU o proširenju bilo je i ostalo, u najboljem slučaju, ambivalentno, a u najgorem, studija slučaja moralnog hazarda. Ostavljajući otvorenom spremnost da prihvati čak i djelomičnu usklađenost Bosne i Hercegovine, EU nehotice potiče same rizike koje nastoji ublažiti. Bosanskohercegovački politički odlučioci, svjesni nevoljkosti EU da osigura puno poštivanje obaveza, mogla bi u jednom trenutku, neke nove kulminacije političke krize prešutno odstupiti od svojih zahtjeva i tako omogućiti da se  zaobiđe ispunjavanje 14 kriterija potrebnih za početak pregovora o članstvu te da oni postanu ono što bi u suštini i trebali biti, dio pregovaračkog procesa. Ta percepcija ili takav potez nije bez posljedica; ona potkopava vjerodostojnost EU i transformativnu moć procesa pristupanja.

Dok Bosna prolazi kroz taj labirint uvjetovanosti i geopolitičkih napetosti, put ka članstvu u EU ostaje pun neizvjesnosti. Jedina je sigurnost da će to putovanje biti lakmus test za načela EU i političku volju Bosne i Hercegovine da nadvlada svoj etnokratski model i uskladi se s evropskom vizijom demokratskog upravljanja. Ostaje pitanje: hoće li EU i Bosna i Hercegovina naći skladan ritam u ovom plesu sa otvaranjem pregovora, ili će muzika prestati prije nego što bilo ko od njih napravi odlučujući korak naprijed pretvarajući tako eurounijske integracije u fatamorganu?

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba