Prof. Dženan Skelić: Denisova greška u koracima ili ne

Gledam sinoć N1, emisija Pressing, vrhunski voditelj Amir Zukić, suočavanje kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva. U studiju su kandidati Mirsad Hadžikadić i Denis Bećirović, oba univerzitetski profesori, oba poznati kao odmjereni, smireni, blagi i pristojni ljudi.

Piše: prof. Dženan Skelić

Za moj ukus odveć pristojni i odveć odmjereni. U emisiju nije, niti će doći, treći kandidat Bakir Izetbegović, koji inače ne dolazi na debate i sučeljavanja, već izbore poslovično dobija monolozima o izmišljenim ratnim i poratnim ulogama i zaslugama, samohvaljenju i samoveličanju, a sve skupa i generalno, na "očevim stazama disolucije".

Gledam početak i "kontam", kako je ovo divna prilika, da dva slična, politički korektna čovjeka, zajendičkim kompetencijama i elokvencijom raskrinkaju i na povjesno smetljište pošalju "posrnulog babina sina".

Znam, da je Denis korektan, iz njegovih javnih nastupa, a isto je do sada uvijek pokazivao i Mirsad, te vidim mogućnost sinergije, sinhroniziranog sadejstva pozitivnih energija! Svjestan sam činjenice da Mirsad odnosi Denisove glasove a ne Bakirove, ali gajim vjeru da je to nenamjerno dejstvo!

Odmah na početku emisije, primjetim na desnoj strani brazde između nosa i obraza kod Denisa grašku znoja, što probija kroz puder (standardna praksa TV N1 je da se puderom ugasi odsjaj reflektora sa kože). Pomislim da nešto nije u redu, da taj nemir kod Denisa nije uobičajen za njega u javnom prostoru.

Nenadano, neočekivano, nerazumljivo, na svoju štetu, niz pogrešnih komentara i na poslijetku napuštanje studija sa strane Bećirovića, potvrdilo je moju slutnju!

Prva moja konstatacija je kako je to ogromna greška, kako je Denis poklonio cijelu emisiju Mirsadu, te mu se uz to namjestio za par neodbranivih zicera, bez mogućnosti kontre, kao posljedice neprisustva.

Zašto? Šta sad? Kako će narod reagirati?

Ne volim špekulacije oko konkretnih pitanja. Izađem stoga danas među ljude i krenem sa otpočinjanjem dijaloga, na temu Denisove greške u koracima.

Očekujem kritiku, napade, ali se ništa posebno nije promjenilo! Ko je bio za Denisa i dalje je za Denisa! Ko je bio protiv, taj ga kritikuje kao i prije! Nailazim na mnoge, koji to vide pozitivno, kažu, da ga razumiju, da je i njima dosta tih igrica i podmetanja.

Odem kući i vratim snimak. Počnem da čitam ostale znake, gestikulaciju, mimiku, da analiziram sekvence u govoru, ritam, stanek, pogreške. Što više puta vraćam, to mi jasnije biva to krajnje nejasno ponašanje za čovjeka kojeg svi poznaju, kao finog, pitomog, suzdržanog, tihog, pristojnog.

Počinjem uviđati očaj i gnijev decenijskog revolta na nepravdu, na ponižavanje i omalovažavanje, koje svi mi trpimo od strane SDA-ovskih šerifa, na čelu sa Velikim Gazdom! Vidim pristojnog čovjeka, koji je došao pripremljen na dokazivanje te nepravde argumentima, nabrijan da napokon "bludnom sinu" očita bukvicu, saspe svu istinu u lice, javno pred svima, da izrekne sve ono što decenijama šutimo svi mi i trpimo. Zamišljam ga, kako ide hodnikom ka studiju mrmljajući u sebi, kako će tog tiranina spustiti na zemlju pred svima, kako će mu reći što ga sljeduje, kako će ga demaskirati i ogoliti ne do kože već do kostiju, a onda pod tim naponom, pod svom tom tenzijom, tom nezaustavljivom energijom, što samo čeka da se prospe i satre Izetbegovića Mlađeg, zamka, u kojoj nema Bakira, već podmetnuti "treći čovjek". Ne mislim pri tome, da je Hadžikadić Bakirov čovjek, već jednostavno ono što je poenta činjenice da su u ringu samo Denis i Mirsad i da Bake tu nema šta izgubiti već u svakom slučaju dobija!

Nekada eto, psiholog, tek na drugu vidi ono, što je "običnom" čovjeku na prvu, instinktivno jasno. Ta Denisova energija i emocija nisu mogle ostate u njemu, pa su izašle protiv njega, jer nije bilo Bakira kojem su namjenjene. Takav emocionalni naboj je teško usmjeravati kada se pokrene, pogotov kada ti razum govori, da su te uvukli u klopku i da ti se podlo sa strane smiju.

Meni lično, sada je Denis bliži nego je bio. Nije mi ležao onako uštirkan. Podsjećao me na komični lik profesora iz Nadrealista. Makar i griješio, bliži mi je i draži ovaj narodski čovjek sa mahanom i emocijama!