Prof. dr. Amir Kliko: Bedem bosanske državnosti

Prvi spomen Bosne kao male države (grčki horion) zabilježen je sredinom 10. stoljeća. Njeni teritorijalni začeci su na prostoru današnje Bosne i Hercegovine koje označavamo kao srednju i istočnu Bosnu. Njena kolijevka je širi prostor doline rijeke Bosne po kojoj je dobila i ime. Od 10. stoljeća organizacijski se razvijala u državu srednjovjekovnog, feudalnog, tipa, a potom se i teritorijalno širila.

Piše: Dr. sc. Amir Kliko*, za portal Radiosarajevo.ba

Njen jači privredni i državni razvoj u historijskim izvorima zabilježen je od kraja 11. stoljeća. Kao i sve ostale evropske srednjovjekovne države, i bosanski vladari su morali često voditi bitke i ratove za njen opstanak. Uporedo sa odbranom bosanske države, uspijevali su je teritorijalno širiti i organizacijski razvijati. Bosanska srednjovjekovna država imala je vlastitu vladajuću dinastiju, upravu, unutrašnju teritorijalnu organizaciju i uređenje, ali i vojsku. Sve navedeno je u skladu s tadašnjim evropskim srednjovjekovnim normama.

Gubitak nezavisnosti

Za očuvanje državne nezavisnosti kroz legalitet vladara naspram njenih vanjskih neprijatelja, u Bosni se razvila vlastita vjerska organizacija - Crkva bosanska. Od najstarijih vremena svećenstvo je glavni oslonac vladarima u njihovom obnašanju vlasti. U srednjovjekovnoj bosanskoj državi to je bila najvažnija uloga Crkve bosanske. Ona je imala dvostruki politički značaj - osiguranje legaliteta bosanskih vladara prema vladarima susjednih zemalja i kredibiliteta kroz davanje podrške u njihovoj vlasti nad stanovništvom. Vrhunac svog ukupnog razvoja srednjovjekovna Bosna dosegla je do druge polovine 14. stoljeća. Posljednja je od srednjovjekovnih južnoslavenskih država koja je izgubila državnu nezavisnost.

U drugoj polovini 15. stoljeća osmanski vladari zavladali su njenim teritorijem. Krajem 16. stoljeća na teritoriji nekadašnje Kraljevine Bosne formirali su zasebnu pokrajinu. Na taj način bosanski prostor ponovo je teritorijalno objedinjen u jednu cjelinu. Iako unutar strane države, to je značajno utjecalo na očuvanje sjećanja na vlastiti teritorijalni prostor, ali i na razvijanje svijesti bosanskog stanovništva o svojoj posebnosti naspram stranog osvajača.

Na Berlinskom kongresu velikih evropskih sila 1878. odlučeno je da upravu nad Bosnom preuzme Austro-Ugarsko Carstvo. Tada je ona prvi put službeno zabilježena pod nazivom Bosna i Hercegovina. Austrougarska okupacija spasila je Bosnu i Hercegovinu od podjele njene teritorije između susjednih zemalja, Crne Gore i Srbije, koje su se tada nalazile u fazi jačanja svoje državnosti, potpunog osamostaljivanja od Osmanskog carstva, ali i teritorijalnog širenja. Sa austrougarskom okupacijom javno su se prokazale i političke namjere iz susjedne Hrvatske prema teritoriji Bosne i Hercegovine.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Unutar Austro-Ugarske Hrvati su nastojali ostvariti što veću upravnu i političku autonomiju, što je uvijek put ka stvaranju vlastite nacionalne države. Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine počeli su zamišljati i njeno prisvajanje pod svoju upravu. Ipak, pod austrougarskom upravom, bosanskohercegovačke geografske granice počele su se učvršćivati kao njene historijske. Kao takve ojačale su 1921. sa Ustavom novoformiranog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

U namjeri prisvajanja bosanskohercegovačke teritorije, iz Srbije i Hrvatske od sredine 19. stoljeća uspješno je izvršen ideološki pritisak na bosanskohercegovačke pravoslavce i katolike da se nacionalno identifikuju Srbima i Hrvatima.

Kraljevstvo SHS politički je bilo vrlo nesređeno, najčešće zbog ozbiljnih neslaganja njegovih vladajućih naroda koji su predstavljeni u njegovom nazivu. Nakon nacionalne asimilacije bosanskohercegovačkih pravoslavaca i katolika u Srbe i Hrvate, srpski i hrvatski političari započeli su osporavanje i negiranje nacionalne posebnosti bosanskohercegovačkih muslimana, a iz istog razloga radi kojega su izvršili posrbljavanje bosanskohercegovačkih pravoslavaca i kroatizaciju bosanskohercegovačkih katolika. Sprječavanjem razvoja vlastite nacionalnosti bosanskohercegovačkih muslimana – koji su imali svoje narodno ime Bošnjaci stoljećima prije nastanka Kraljevstva SHS – srpski i hrvatski političari su nastojali da ih spriječe u stvaranju i vlastite političke svijesti o svojoj državi. Ukoliko bi se to desilo, Bošnjaci bi im bili ozbiljna prepreka u njihovim namjerama ovladavanja Bosnom i Hercegovinom.

U januaru 1929. kralj je svojim dekretom ukinuo ustav. Osim promjene naziva države u Kraljevinu Jugoslaviju izvršio je i njenu novu unutrašnju teritorijalnu organizaciju. Imala je devet banovina. Bosna i Hercegovina podijeljena je između četiri banovine na način da su Bošnjaci u svakoj od njih postali nacionalna manjina. To je izvedeno tako da su dijelovi Bosne i Hercegovine pripajani banovinama koje su imale sjedišta izvan nje ili da su banovinama sa sjedištima u Bosni i Hercegovini pridodati teritoriji koji joj nisu pripadali. Bosna i Hercegovina nestala je s političke karte. Nije više postojala ni kao geografski pojam.

Težnje za podjelom Bosne

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, Srbi nisu dozvolili obnovu Kraljevine Crne Gore, a istovremeno su započeli nacionalnu asimilaciju Crnogoraca u Srbe. Nisu dopustili ni stvaranje makedonske nacije kako bi spriječili nastanak makedonske narodne državne svijesti.

Do kraja tridesetih godina 20. stoljeća srpski i hrvatski političari nastojali su cijelu Bosnu i Hercegovinu pripojiti Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Tada su shvatili da to ne mogu ostvariti bez međusobnog sukobljavanja, te su nadošli na ideju o njenoj podjeli između Srbije i Hrvatske. U praskozorje Drugog svjetskog rata napravili su politički sporazum o novom upravnom i teritorijalnom uređenju Kraljevine Jugoslavije. Krajem augusta 1939. dogovorili su teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine između dvije banovine, srpske i hrvatske, čime je teritorij Bosne i Hercegovine ponovo podijeljen.

Najvitalniji politički interes Bošnjaka bio je teritorijalno očuvanje Bosne i Hercegovine. Prvi korak ka tome bilo je održavanje vlastite nacionalne posebnosti. Plašili su se podjele Bosne i Hercegovine jer bi ona i njih podijelila između tuđih banovina i država. Od 1929. do 1941. imali su iskustvo te podijeljenosti između nekoliko banovina, a u svakoj od njih su bili manjinsko stanovništvo. Bosna i Hercegovina je podijeljena, a bošnjačka nacionalnost zatirana.

Njemačka okupacija Kraljevine Jugoslavije bila je i kraj te države. S njom je nestala i podjela Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Bosna i Hercegovina je ponovo teritorijalno objedinjena pod vlašću novoformirane fašističke Nezavisne države Hrvatske (NDH). Ona nije priznavala nikakvu posebnost Bosne i Hercegovine, a ni bošnjačku naciju, iako je nastojala uključiti u svoju upravu i oružane snage Bošnjake pod nacionalnim imenom Hrvata. Za vladavinu nad Bosnom i Hercegovinom bili su joj potrebni jer je hrvatsko stanovništvo bilo manjinsko, a srpsko je živjelo u znatno većem broju u odnosu na Hrvate. Na većim dijelovima Bosne i Hercegovine živjelo je samo bošnjačko i srpsko stanovništvo, uz veoma mali broj Hrvata. Hrvatska vlast bila je neostvariva bez oslonca na Bošnjake. Međusobno suprostavljanje Bošnjaka i Srba koje je napravila NDH dovelo je do strahovitog stradanja ta dva naroda. Naročito u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini.

Bošnjaci nisu bili zadovoljni svojim stanjem u NDH niti statusom svoje domovine unutar nje, ali bili su bespomoćni da se bilo čime tome suprostave. Prije Drugog svjetskog rata spriječeni su od Srba i Hrvata da izgrade vlastitu političku naciju. Bez nje su u vihoru rata bili intelektulno raspamećeni. Nisu imali političke autoritete koji bi im odredili jasne ciljeve i planove za njihovu realizaciju. Raspeti između četničko-ustaškog oružanog sukoba, jednima su bili topovsko meso, a drugima narod za klanje.

Jedini antifašistički pokret na teritoriji bivše Kraljevine Jugoslavije bio je partizanski. Predvodili su ga jugoslavenski komunisti. Njihove političke ideje bile su potpuno suprotne od nacionalističkih srpskih i hrvatskih, radi čega su im ozbiljni neprijatelji bili i četnici i ustaše. Prije Drugog svjetskog rata većina bosanskohercegovačkih komunista – među kojima je bio i veliki broj Bošnjaka, naročito u gradovima koji su tada uglavnom bili s bošnjačkom većinom stanovništva – nije se slagala s podjelom Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Uporedo sa otporom stranim okupatorima, partizani – predvođeni komunistima – su vodili i oružanu revoluciju u namjeri poslijeratnog stvaranja države pod svojom upravom i sa svojim uređenjem.

Do jeseni 1943. vodstvo antifašističkog pokreta je artikulisalo političke ciljeve svoje oružane borbe, a koji su se odnosili na buduće uređenje Jugoslavije i njenih zemalja, odnosno kasnijih republika. Uz to su riješili i pitanje statusa nacija. Osim ranijih priznatih nacija (Srba, Hrvata i Slovenaca), odlučili su i ostalim jugoslavenskim narodima dati pravo na vlastite nacije i s njima republike. Među njima i Bošnjacima pod nacionalnim imenom Muslimani. Bosanskohercegovački antifašistički pokret na svom zasjedanju u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. definisao je buduću Bosnu i Hercegovinu kao potpuno ravnopravnu sa ostalim zemljama buduće Jugoslavije. Tim činom ona je ponovo teritorijalno objedinjena u jednu cjelinu, kakva je bila do januara 1929. godine. Unutar nje tri njena naroda učinio je politički ravnopravnim.

Provođenje ravnopravnosti naroda u jugoslavenskim zemljama (republikama) s više priznatih nacija riješeno je njihovom konstitutivnošću. Nekoliko dana poslije zasjedanja bosanskohercegovačkih antifašista u Mrkonjić Gradu, održano je i političko zasjedanje jugoslavenskih antifašista u susjednom Jajcu. Već na njemu Bosna i Hercegovina je prvi put osjetila i iskoristila svoju ravnopravnost sa ostalim jugoslavenskim zemljama.

Zasjedanje u Jajcu

Na zasjedanju jugoslavenskih antifašista u Jajcu bili su i ranije izabrani politički predstavnici Bosne i Hercegovine. Potpuno ravnopravni sa izabranim političkim predstavnicima iz ostalih jugoslavenskih zemalja. Predstavili su donesene političke odluke sa svog zemaljskog zasjedanja u Mrkonjić Gradu. One su usvojene. Tako je potvrđena definicija Bosne i Hercegovine iz Mrkonjić Grada kao zemlje Muslimana, Srba i Hrvata, ravnopravne sa ostalim zemljama drugih konstitutivnih naroda u budućoj Jugoslaviji.

Odluke bosanskohercegovačkih antifašista u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. i jugoslavenskih, zajedno s bosanskohercegovačkim, u Jajcu 29. novembra 1943. su najznačajniji historijski događaji u modernoj historiji Bosne i Hercegovine. Za Bošnjake su imale najveću vrijednost. Domovina im je ponovo teritorijalno objedinjena. Učinjena je ravnopravnom sa ostalim zemljama buduće Jugoslavije. Dobili su status nacije i ravnopravnost sa srpskom i hrvatskom nacijom u Bosni i Hercegovini, ali i u Jugoslaviji. Status muslimanske nacije nije se odnosio samo na bosanskohercegovačke muslimane, nego na sve muslimane slavenskog porijekla u Jugoslaviji. Za Bošnjake je bilo od posebnog značaja ostvarenje statusa nacije u Srbiji i Crnoj Gori, u kojima je živio veći broj njihovih sunarodnjaka. Ono što Bošnjaci nisu mogli ostvariti u Kraljevini Jugoslaviji – u kojoj su bili na najzabačenijim dijelovima političke margine – obećano im je u novoj Jugoslaviji.

Zahvaljujući pobjedi Saveznika na svjetskom ratištu u Drugom svjetskom ratu i jugoslavenskih antifašista na jugoslavenskom, donesene političke odluke iz novembra 1943. su i u praksi ostvarene. Jugoslavenski fašisti su poraženi, a antifašisti su nastavili sa izgradnjom jugoslavenske države na temeljima svojih odluka iz vremena rata. Unutar jugoslavenskih komunista protivnici teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine i njene ravnopravnosti sa ostalim republikama su marginalizovani. Takvi komunisti bili su i protivnici nacionalne zasebnosti Bošnjaka. Njihov politički utjecaj sveden je na mogućnost osporavanja historijskog nacionalnog imena Bošnjaka i opstrukcije u izjašnjavanju južnoslavenskih muslimana kao Muslimani u nacionalnom smislu.

Nastojali su Bošnjake zadržati u kategoriji vjerske grupe, kao što su bili u Kraljevini Jugoslaviji, i tretirati ih kao Srbe i Hrvate. Na otpor Bošnjaka takvim nastojanjima uveli su nacionalnu kategorizaciju Neopredjeljen. Osporavanje zasebne nacije za muslimane imalo je za cilj onemogućiti im da se razvijaju kao politički narod jer bi to vodilo i njihovom čvršćem opredijeljenju za Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnu republiku sa ostalim jugoslavenskim republikama. Nacionalna ravnopravnost Muslimana i republička ravnopravnost Bosne i Hercegovine bila je jedina i najveća prepreka svojatanju Bosne i Hercegovine od strane Srbije ili njenoj podjeli između Srbije i Hrvatske. Do kraja šezdesetih godina 20. stoljeća status nacije Muslimana u potpunosti je ostvaren u praksi na prostoru cijele Jugoslavije.

U okviru Jugoslavije Bosna i Hercegovina je od 1945. do 1990. izgrađivala svoju državnost i ravnopravnost sa Srbijom i Hrvatskom, a u skladu s republičkim i saveznim ustavom. Ustavi Srbije i Hrvatske također nisu dopuštali teritorijalno svojatanje Bosne i Hercegovine i njihovo miješanje u unutarbosanskohercegovačke poslove. Bosna i Hercegovina se institucionalno razvijala. Iako se u to vrijeme računalo na vječno trajanje socijalističke Jugoslavije, njen ustavno-pravni poredak omogućavao je svim republikama da se institucionalno razvijaju kao zasebne i – u nekim važnim poslovima – samostalne. Do vremena raspada savezne države početkom 1992. godine, Bosna i Hercegovina je imala razvijene sve potrebne institucije i osposobljene kadrove za vlastitu i nezavisnu državu.

Antibosanski udari

U Drugi svjetski rat Bosna i Hercegovina je ušla kao podijeljena zemlja između Srbije i Hrvatske, a Bošnjaci kao obična vjerska grupa, odnosno nepriznata nacija. Zahvaljujući političkim odlukama antifašističkog pokreta i njihovoj pobjedi na kraju rata, iz njega je izašla kao ponovo teritorijalno objedinjena, a Bošnjaci kao priznata nacija pod imenom Muslimani.

Jugoslavensko naslijeđe Bosne i Hercegovine jeste njen pravni status koji joj je omogućio i državnu nezavisnost kada je zajednička jugoslavenska država postala nemoguća zbog ponovnog oživljavanja velikosrpskog nacionalizma, čije je ideološko obilježje fašizam. Međunarodna zajednica je istraživala pravni stutus Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji i utvrdila da ona ima sve pravne pretpostavke za državnu nezavisnost. Radi toga je brzo priznata od strane gotovo svih zemalja svijeta i primljena u sve najvažnije međunarodne organizacije kao ravnopravan subjekt.

Jugoslavensko naslijeđe za Bošnjake je prevashodno važno zbog priznanja statusa ravnopravne nacije. Zajedno s priznanjem Bosne i Hercegovine kao nezavisne države s jasno određenim granicama, međunarodna zajednica prihvatila je i Bošnjake u svoje društvo.

U Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. i u Jajcu četiri dana poslije, obnovljeni su i armirani temelji državnosti Bosne i Hercegovine. Međunarodna zajednica ih je 1991. svojim stavom priznala i dodatno ojačala. Građani Bosne i Hercegovine su svojim referendumskim izjašnjavanjem 29. februara i 1. marta 1992. potvrdili da ostaju uz antifašističku definiciju Bosne i Hercegovine kao države ravnopravnih naroda - Muslimana, Srba, Hrvata i svih ostalih koji u njoj žive.

Pravni status Bosne i Hercegovine iz vremena Jugoslavije koji je međunarodna zajednica prihvatila kao njeno pravo na nezavisnu državu bila je najveća smetnja agresorima na nju u periodu od 1992. do 1995, uz oružani otpor njenih patriota kroz institucionalno organizovane i vođene oružane snage.

U vremenu u kojem živimo, a u kojem su se antibosanskohercegovačke snage ponovo žestoko okomile na Bosnu i Hercegovinu, njen najveći politički kapital i jačina je u međunarodnom priznanju njene državnosti i nezavisnosti. To je veoma čvrst bedem kojeg je teško srušiti. Za razliku od 1991, danas je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata država i članica svih značajnih međunarodnih organizacija. Put do obnovljene nezavisnosti počeo je od obnove državnosti gotovo pola stoljeća ranije.

*Autor je viši naučni saradnik Univerziteta u Sarajevu – Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba