Ideja tzv. velike Srbije protiv bosanskog ideniteta

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju čiji su autori Taner Aličehić i Đenan Galešić.

Iako je početkom devetnaestog vijeka bosanski narod imao mnoge preduvjete da se razvija kao politički narod (nacija) kakvi su jezik, kultura, etnička homogenost, nacionalni prostor i historijsko utemeljenje, to se nije desilo. Nakon sloma Pokreta za autonomiju Bosne, 1831. godine, nije se više pojavila dovoljno snažna struja ni u jednom sloju stanovništva koja bi objedinila sve slojeve društva. U trenutku raspada Osmanskog Carstva, vjerski identitet je nadjačao narodnu (etničku) pripadnost i podijelio bosanski narod na više "nacionalnih identiteta". Naime, nedostatak kolektivne svijesti o pripadnosti istom narodu strateški je i politički, između ostalog, išao u korist razvoju obje susjedne nacionalne ideologije koje su već tada smatrale bosansko stanovništvo (a samim tim i teritoriju) svojim. A njihova antibosanska politika je kulminirala u protekloj agresiji na Bosnu (i Hercegovinu) i djelimičnoj okupaciji njene teritorije.[1]

Nacija je politika a narod je emocija (17)
Od nametanja naziva „Musliman“ za bosanski narod do obnove nezavisnosti (16)
Republika Bosna i Hercegovina u okviru SFRJ (15)
Narodnooslobodilački pokret na prostoru Bosne: Obnova bosanske države (14)
Drugi svjetski rat na području Bosne i Hercegovine (13)
Sporazum Cvetković-Maček: Svi pokušaji podjele Bosne (12)
Bosna (i Hercegovina) u okviru Austro-Ugarske Monarhije (10)
Širenje srpskog identiteta na prostor Bosne (9)
Presudne godine 1875–1878: Ustanak i otpor bosanskog naroda (8)
Bosna i Bošnjaci od 1840. do 1878. godine (7)
Rat za slobodu Bosne i Bošnjaka (6)
U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)
Pad Bosanskog kraljevstva (4)
Krstaške inkvizicije protiv Bosne i Bošnjaka (3)
Knjiga "Tragom drevnih Bošnjana": Nastanak bosanske države (2)
Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države (1)

Često nailazimo na mišljenje da je stepen obrazovanja utjecao na proces nacionalne izgradnje. Šta je još imalo presudnu ulogu za izgradnju nacionalnog identiteta? Ako posmatramo primjer srpske nacionalne ideologije, možemo reći da je na prostoru današnje Srbije (tada Osmanskog Carstva) proces "nacionalizacije" tekao prilično brzo, i to unatoč činjenici da je njeno stanovništvo u devetnaestome vijeku uglavnom bilo nepismeno. U ovom slučaju, a kasnije i u slučaju hrvatskog naroda, vjera je služila kao osnova zajedništva, [2] a vjerske zajednice i institucije kao nositeljice stvaranja nacionalne ideologije.

Prema pravoslavnoj crkvi, srpska nacija nije izgrađena poistovjećivanjem s državnim okvirom nego s njom samom, koja sebe vidi kao čuvara narodnog pamćenja, mita o Kosovu i čuvara legende o "velikom srpskom narodu". Petar II Petrović Njegoš, jedan od simbola srpske nacije, ličnu osvetu Bošnjacima (kroz sukob sa Smail-agom Čengićem) pretočio je u mržnju prema muslimanima, "poturicama", a to se nadovezalo na spomenuti mit i preraslo u jedan od temelja srpske nacionalne ideologije. [3] Ta tzv. osveta Kosova njegovana je generacijama. Ni u Jugoslaviji nije zamrla. Zapravo je potpuno oživjela u trenucima krize osamdesetih godina dvadesetog vijeka, pa postala dodatni razlog nestabilnosti i najzad raspada te zemlje.

Osnovni postulat ideologija isključivosti na Balkanu bio je ugraditi u svijest stanovništva ideju o potrebi da se odstrane muslimani kao ostatak turske okupacije. Mržnja nije raspirivana samo kroz srednjovjekovnu mitologiju (npr. o Kosovskom boju) već i kroz nezavidan položaj velikog dijela stanovništva koje je ispaštalo u nepravdi feudalnog ustroja Osmanskog Carstva. Mehanizmi dehumanizacije korišteni za istrebljenje Jevreja centralne i istočne Evrope istovjetni su onima koje su upotrebljavale nacionalne ideologije da bi uništile muslimane na prostoru Balkana.

Etnokonfesionalni karakter srpske nacionalne ideologije vrlo je teško opterećenje južnoslavenskog prostora u modernom dobu, najprije kad je Srbija u pitanju. Po uzoru na nacionalne pokrete u Italiji i Njemačkoj mnogi južnoslavenski nacionalisti kako u Bosni tako i na prostoru današnje Hrvatske, bez obzira na vjersku pripadnost, smatrali su da samo Srbija, koja je od 1830. bila nezavisna, može da okupi "isti narod" u okvirima nove južnoslavenske nacije. Pretvaranjem konfesionalne identifikacije u nacionalnu spriječeno je do danas stvaranje nacije građana, a što je osnova svih modernih demokratskih država. Osim toga, imajući u vidu da su i jezik i kultura u mnogo čemu slični, korištenjem vjerskog osjećaja kao temelja za izgradnju nacionalnog identiteta stvorene su pretpostavke za svojatanje prostora izvan prvobitne državne zajednice Kraljevine Srbije, a samim tim i za sukobe. Srpski vjerski i politički predstavnici nisu se libili da pravoslavni dio stanovništva van granica svoje zemlje koriste za opravdavanje pretenzija na prostor preko Drine. Na kraju su svi kao zagovornici južnoslavenskog jedinstva radili u pravcu stvaranja Velike Srbije. Ovu tezu su zastupali mnogi srpski političari i ideolozi, od Ilije Garašanina, Jovana Ristića, Jovana Cvijića, Vase Čubrilovića, Dobrice Ćosića, pa do današnjih sljedbenika velikosrpske ideje. "Srbija ne želi da se utopi u Jugoslaviju već da se Jugoslavija utopi u nju", riječi su Nikole Pašića, vodećeg srpskog političara iz period osnivanja Kraljevine SHS. Na potpuno isti način su kasnije postupali hrvatski predstavnici kada je riječ o prisvajanju teritorije, naročito bosanske.

Kada su nacionalizmi kao pokreti prerasli u nacionalne države, njihovi ideolozi dobili su mogućnost da upravljaju tim državama i dalje ih razvijaju. Ubrzo je postavljeno pitanje: koji su dalji koraci za uspješnu i sigurnu državu? Došli su na red procesi stvaranja književnog jezika, definisanja nacionalnog prostora i simbola nacije, potrage za njenim historijskim temeljima i korijenima koji bi izazvali osjećaj pripadnosti i ponosa kod što većeg broja stanovnika.

Katalizator procesa izgradnje srpske nacionalne svijesti, koji je tekao uporedo s protjerivanjem takozvanog turskog ili, bolje rečeno, muslimanskog stanovništva, bilo je svojevrsno otimanje posjeda i pljačka cjelokupne imovine muslimana u Srbiji. Ti posjedi mahom su podijeljeni (pravoslavnim) kmetovima, koji su postali "okosnica" srpskog naroda. Tako je osjećaj srpstva poistovjećen sa slobodom od kmetstva, ali i s naglom promjenom u imetku kod velikog broja stanovnika današnje Srbije.

Sukobljavanja u poimanju države, tj. nacionalnog prostora s jedne strane i naroda s druge, izvor su ideologija koje su prouzrokovale (i još uvijek uzrokuju) najveće zločine u historiji. To što su brojni Nijemci djelimično živjeli izvan vlastitog, "državnog" (nacionalnog) okvira dugo je bio problem cijele Evrope. Za srpske (i hrvatske) nacionaliste to je problem Balkana, gdje zvanične granice nisu zadovoljile očekivanja ova dva etnokonfesionalna nacionalizma. A budući da su takvi nacionalizmi zasnovani na vjerskoj osnovi, razgraničenje podrazumijeva uništavanje Bosne i svih koji neće da prihvate jednu od ove dvije opcije.

Nacistički pokret u začetku je bio nacionalna ideologija, u želji da se ujedine svi stanovnici Evrope "njemačkog" porijekla. Potpuno isti razlog stoji iza stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, koja je prihvatala samo hrvatski nacionalni identitet. To je bio i motiv sljedbenika velikosrpstva predvođenih Srpskom pravoslavnom crkvom i Srpskom akademijom nauka i umetnosti, da pokrenu niz ratova sa susjednim državama tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Sve "naslijeđe" etnokonfesionalnih ideologija došlo je do izražaja. Posljedica ovih procesa bila je, nažalost, osmišljena agresija na bosansku državu, rat čiji je cilj bilo premještanje, protjerivanje i ubijanje stanovništva vjernog bosanskoj ideji i njenom identitetu (etničko čišćenje).

I dok su Nijemci morali prihvatiti današnji državni prostor kao nacionalni, tj. građansku državu, na zapadnom Balkanu nije riješeno pitanje nacionalnog okvira bosanskog i srpskog naroda nego je dodatno usložnjeno Dejtonskim sporazumom. Srbija i, djelimično, Hrvatska nikada nisu prihvatile realnost uspostavljenih državnih granica. A prepreka daljem razvoju etnokonfesionalnih nacionalnih ideologija na govornom području bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i dalje je postojanje bosanskog identiteta ili, bolje rečeno, bosanske filozofije života, u kojoj je prirodno uvažavana različitost religije, mišljenja i vjerovanja.