Predrag Lucić: Tko je Hrvatskoj Ilija Jurišić?

Ilija Jurišić je Hrvatskoj nitko. Jedan Zagrebu potpuno beskoristan bosanski Hrvat. Njega se ni usred rata nije moglo upotrijebiti za ono paradržavno ludilo koje se u ime Hrvatske i Hrvata upravo obnavlja u Širokom Brijegu. Kao što mu ni danas nisu potrebni mitinzi potpore sa spontano organiziranim mitingašima iz Hrvatske.

Ponedjeljak, 5. 10.2009.
Znaseologija morala

Ne mislim da smo moj sin ili ja učinili nešto nemoralno, izjavio je Željko Goršić novinarima Večernjeg lista koji su otkrili da je taj brižni otac iskoristio položaj državnog tajnika u Ministarstvu obrane kako bi svome istoimenom sinu priskrbio stan namijenjen invalidu Domovinskog rata. Državni tajnik je, veli, ponosan na svoga sina, koji je »iako mlad, vrlo ozbiljno razmišljao« i koji je vrlo ozbiljno smislio da mu tata kupi stan, po mogućnosti u blizini njihove obiteljske kuće u karlovačkom predgrađu Turanj. Sinekova želja je ubrzo ispunjena. Gajba kao naručena: 77 kvadrata, novogradnja, a vlasnik ratni invalid Mile Zrno kojemu nije bilo ni nakraj pameti da u tom stanu živi, jer s Karlovcem nema nikakve veze.

Državni tajnik doista nije učinio ništa nemoralno. Nije se okoristio svojim uvidom u državne tajne, jer to da se braniteljski stanovi prodaju i prije nego što nominalni vlasnik dobije ključeve nije državna nego javna tajna. Nije se ugledni karlovački HDZ-ovac oglušio ni o želju ratnog invalida da ne stanuje tamo gdje ga smještaju. I nije propustio iskoristiti svu svoju moć kako bi stradalniku pomogao da se ne zlopati u tom nepotrebnom stanu.

Ništa nemoralno nije učinio državni tajnik ni time što je pomogao da se u stan namijenjen potrebitima useli mladić u punoj snazi, poznat i po tome što višak energije prazni po ustaškim terevenkama. Jer tko za dečka kojemu tata sredi da se skući u stradalničkom stanu može reći da je sav svoj? I tko može prisegnuti da se u slučaju Goršića mlađeg ne radi o moralnom invaliditetu, i to naslijeđenom?

Ne, nije državni tajnik učinio ništa nemoralno. Ni on ni njegov sin. Onaj tko ne misli tako, e taj još nije shvatio da su moralni invalidi jamstvo zdravlja nacije.

Utorak, 6. 10. 2009.
Sezonsko poniženje

U nedostatku teladi s dvije glave i automobila koji voze na urinski pogon, svojih 15 minuta medijske slave može dobiti čak i nešto što se posve neatraktivno zove – lameni stroj s poboljšanim brtvljenjem između mirujućih i rotirajućih dijelova cilindra. Riječ je o pneumatskoj brusilici na kojoj su Nebojša Bošković i Branimir Matijašević iz splitske tvrtke Banko radili nekoliko godina, koja je testirana u splitskom brodogradilištu, koju je dizajnirao sisački meštar Ivan Jurić i koja uskoro kreće u serijsku proizvodnju. Rezultati probnog rada pokazuju da je hrvatska brusilica izdržljivija i snažnija od američkih i švedskih koje su do sada smatrane za najbolje, ali ni to ni sve ranije navedeno nije dovoljno da se proizvede autentična hrvatska vijest.

Nešto što je nastalo kao produkt ljudskog znanja, invencije i rada u zemlji Hrvatskoj samo po sebi nije nikakva medijska atrakcija, pa je urednik Indexovog portala zaključio da tu priču ima smisla objaviti samo pod naslovom “Hrvatski izum koji će poniziti svijet”. Ne vjerujem da Bošković i Matijašević spadaju u tipove koji rade da bi se o njima pisalo, pa makar i glupo, niti vjerujem da su kreirajući svoju brusilicu ciljali na ponižavanje bilo koga, a kamoli čitavog svijeta. Ne vjerujem da ljudi koji naprave istinski svjetsku stvar mogu imati tako provincijalne porive. Zato je naslov pod kojim je njihov patent pretvoren u hrvatski medijski proizvod ponižavajući ponajprije za Boškovića i Matijaševića, a onda i za svakoga tko misli da ova zemlja može izvoziti išta osim gluposti. O čitateljima da i ne govorim. Oni su, nažalost, navikli da ih se tretira kao da su telad s dvije glave. I da im se nestašica mozga u medijima prodaje kao plod hrvatske pameti. Pameti koja ponižava sve čega se dohvati.


Poslije ubistva i divljanja navijača u Širokom Brijegu sve je prokleto isto
Foto: Pixel

Srijeda, 7.10.2009.
Još jedan široki brijeg

Zaklinju se mnogi Hrvati i mnogi Bošnjaci da u Bosni i Hercegovini nakon širokobriješkog krvoprolića više ništa neće biti isto. A događanja poslije krvave nedjelje pokazuju da će sve biti prokleto isto, da prokletije i istije ne može biti. Ista krv navire u glave s težnjom da se prelije na ulice, odakle će opet zabubnjati u glavama, pa poteći ulicama. Iste se obnevidjelosti uzimaju kao jedina mjera očiglednog, pa se čini lakšim točno prepričati “Finneganova bdijenja” negoli sve ono što se doista dogodilo, i kojim se slijedom dogodilo, u Širokom Brijegu. Isto se mirotvorstvo iskazuje pretvaranjem “svojih” nasilnika u heroje i “protivničkih” žrtava u rezultat nužne samoobrane. Isti se slučaj tumači plodom istih starih scenarija. I istim se istinama iste laži skrivaju.

Koliko je nevažno ono što se doista događa možda još najbolje pokazuje zahtjev širokobrijeških prosvjednika da se Oliver Knezović, osumnjičenik za ubojstvo Vedrana Puljića, bezuvjetno pusti na slobodu. Taj zahtjev je postavljen desetak sati nakon što je Knezović pobjegao pravosudnim policajcima, u vrijeme kada je Širokim, a i šire, naširoko kružila priča da se ubojica sarajevskog navijača sklonio u Hrvatsku. I kada su Knezovićevi jataci – jer kako drukčije nazvati tisuće ljudi koji su ga proglasili herojem obrane grada?! – znali da ne postoje fizički uvjeti da se njihov zahtjev ispuni.

Ako je istina da je Knezović zbrisao u Hrvatsku, on je već osuđen da s doživotne slobode uživa u zahtjevima svojih sugrađana da ga se pusti na slobodu. Zvuči to tako apsurdno, a tako poznato. Kao što bi danas-sutra zazvučala i vijest da se Knezoviću s ove strane granice podiže kuća s pogledom na domaju iz koje je pobjegao. Jer je red da pred zakonom o zaštiti bjegunaca od zakona svi budu isti: i ratni zločinci i poratni ubojice

Petak, 8.10.2009.
Utakmice i ubojice

Nitko koga je život na ovim prostorima navikao na kauzalitet zla i gorega nije očekivao da će događaji nakon krvave nedjelje u Širokom Brijegu krenuti drugačijim tokom, pa nam ostaje samo da iz dana u dan bilježimo nove laži i nova mahnitanja začinjena istim starim licemjerjem.
Navikli smo već da su tipovi osumnjičeni za ubojstvo u pravilu nevini i da se kao glavni dokaz njihova pravedništva uzima to što se nalaze u bijegu. Tako nam je, eto, javljaju portali na Dan nevinosti, pardon, neovisnosti – svoj trenutak javnoga anđeostva dočekao i odbjegli ubojica Vedrana Puljića. Čitamo sad da Oliver Knezović uopće nije priznao ubojstvo i da je za zlodjelo koje mu se pripisuje doznao tek nakon što je dovabljen u širokobriješku policijsku postaju. Za krunski pomoćni dokaz Knezovićeve nevinosti novinari uzimaju to što oni nisu čuli ni vidjeli snimku njegova priznanja, smetnuvši pritom s onoga što se benevolentno naziva umom da se takve snimke novinarima u pravilu ne puštaju. Kao drugi pomoćni dokaz da je bjeguncu podmetnuto, braća novinari potežu to što su im anonimni svjedoci napričali da je sarajevski mladić ubijen pištoljskim metkom, a Knezović je opleo iz kalaša, i to onako u zrak, da poplaši dječurliju. Zašto svjedoci tu priču ne ponove na jedinom mjestu gdje bi se ona morala čuti i gdje su je svi koji nešto znaju dužni iznijeti, e to novinari ne pitaju.

Nemaju ljudi vremena, jer u zemlji Hrvatskoj, evo, kreće imitacija izvanrednog stanja, pa Dinamo i Hajduk otkazuju prijateljske utakmice visokoga rizika na poslovično vrućim terenima u Trnju i Livnu, pa nekakva svehrvatska udruga unaprijed oplakuje neznanoga navijača koji će poginuti tamo u Bosni, bude li Bilić morao Ćiri na megdan... I oplakujući ga zapravo traži da nam se ta sudbinska utakmica pusti bez borbe, onako kao što se pušta ubojica.

Subota, 10.10.2009.
Tko je Hrvatskoj Ilija Jurišić?

I sami znate odgovor na pitanje iz naslova: Ilija Jurišić je Hrvatskoj nitko. Znaju to i hrvatski političari (Pantovčak, Banski dvori, Zrinjevac, Markov trg, svi zajedno) i hrvatski mediji (svi na trafikama, svi na webu, svi koje hvatate antenama) i hrvatski nevladini udrugari. Znaju to svi koji se skoro dva tjedna od donošenja beogradske presude ponašaju kao da je normalno da čovjek bude protuzakonito uhapšen, potom dvije godine maltretiran u pritvoru, zatim izveden pred sud koji je uredno opslužio montiranu optužnicu, te na koncu kažnjen s 12 godina zatvora zbog ratnog zločina koji niti je počinio niti mu je dokazan.

Premali je ovo prostor da se iznesu svi sporni detalji u slučaju Tuzlanska kolona i da se notiraju svi pravosudni faulovi načinjeni nad unaprijed osuđenim Jurišićem. Ali ako ste čuli za one procese za ratne zločine što ih je hrvatsko pravosuđe vodilo u odsustvu optuženih i unaprijed osuđenih, barem znate sa čime se ovo beogradsko suđenje može mjeriti. Valjda je to i razlog što se svi u Hrvatskoj ponašaju kao da je presuda Jurišiću nešto najnormalnije, nešto što bi mu i ovdje sljedovalo. Ako o sudskom stradanju Ilije Jurišića želite saznati nešto više, ostaje vam da se uhvatite web-pretraživača i da po bosanskim i srpskim portalima vidite što vam je sve u Hrvatskoj prešućeno. Pa da shvatite zašto ovaj slučaj otvara novu fazu pravosudne hajdučije među državama bivše Jugoslavije. I zašto se njime objavljuje nastavak rata svim zaplotnjačkim sredstvima.

Ilija Jurišić je Hrvatskoj nitko. Jedan Zagrebu potpuno beskoristan bosanski Hrvat. Njega se ni usred rata nije moglo upotrijebiti za ono paradržavno ludilo koje se u ime Hrvatske i Hrvata upravo obnavlja u Širokom Brijegu. Kao što mu ni danas nisu potrebni mitinzi potpore sa spontano organiziranim mitingašima iz Hrvatske.