Savez kolumnista | Ćurak: Tišino, možeš li me čuti

Volja za povratkom Nacionalne biblioteke Bosne i Hercegovine u Vijećnicu pripada pohranjenim sjećanjima. Onoj odigranoj prošlosti u kojoj si kao student dolazio u tu  pseudomaursku krasoticu da čitaš knjige i pripremaš ispite, trajno oplemenjen tišinom.

Piše: Prof. dr. Nerzuk Ćurak, za Radiosarajevo.ba

Ta tišina ostala je kao uvjerenje da je u malim zajednicama, poput vijećnićke čitaonice, kultura važna, da je elementarni kulturni kod koji zahtijeva tišinu moguć, da je u Bosni konsenzus moguć, konsenzus čitalaca o tišini pod kupolom Kalajeve urbane ostavštine.

Čitanje zahtijeva tišinu koja nam se, uz apsolutno odsustvo zvuka, zahvaljivala što je poštujemo, što je čujemo, što ne remetimo njeno astralno prisustvo, dok usvajamo znanje položeno u knjige, bez potrebe za galamom, tom vječnom, agresivnom opozicijom tišini čitanja. Galama je zavist prema tišini, najava zvuka koji dolazi da zapali civilizaciju knjige, da pretvori odnjegovano pamćenje u prah i pepeo, da ubije sjećanje.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

A šta je Bosna bez svoga zajedničkog Logosa i Etosa?

Ipak, heroji tišine spasili su more knjiga od naleta neposrednog zla - tako je divno što se kaže more knjiga a ne vatra knjiga – i onda smo kao zajednica ljudi spakovali naše sjećanje u trivijalne zgrade pobjegle jugoslovenske vojske, s nadom i uvjerenjem tišinologa da je to samo privremeni smještaj spašenih knjiga i sačuvanog sjećanja, taktički bijeg od kulturocida, strukturocida i urbicida, dok se voljena Vijećnica, plemenitom voljom domaćih i inozemnih bibliofila ne obnovi, pa da opet Biblioteka i njena Čitaonica sjaje mudrošću i ljepotom knjiga i aristokratskom tišinom onih koji čitaju.

Avaj, unutrašnja agresija nepismene gomile, psihologija pohlepnih galamdžija, ljubav nove političke klase za stolovanje u svili i kadifi jedne naročite gradske ljepotice, naslonila se, u dubokom neznanju i konformizmu, na strateški cilj srpskog nacionalizma: tu, u tom Tu, u toj zgradi na tramvajskoj okretaljki, u toj K. u. K. zgradi mrskog okupatora, u toj Većnici, u toj odvratnoj kalajevštini više neće stanovati knjige, više neće stanovati Bosna. A šta je Bosna bez svoga zajedničkog Logosa i Etosa? Prazan pojam.

Politički očevi i oci, raznih ideoloških atribucija, odbijanjem da se Nacionalna biblioteka Bosne i Hercegovine vrati u svoj dom, u svoju povijesnu hižu, decenijama grade Bosnu kao prazan pojam, pojam dekadentne praznine. Toj praznini smisao može dati samo Jusuf Hadžifejzović, sveobuhvatnom instalacijom o praznini zemlje kojoj je kapitalistički obrazac iznajmljivanja prostora važniji od punine historije kojoj ne daju da se vrati u svoje prazne magaze. Ali, kad-tad neko će zaplakati za prostorom.

Potpisnici Peticije za povratak Nacionalne biblioteke u Vijećnicu nisu prvi koji su zaplakali za prostorom, ali jesu podigli, barem maestral u našoj voljenoj kotlini, sa već prepoznatljivim, ustajalim koeficijentom za mogućnost promjene. U Sarajevu su dominantne ideje kako neku inicijativu obesmisliti, ironizirati, bagatelisati a zajednički sadržilac nihilističkog obrasca je – pa to je nemoguće. Sa tim obrascem suočava se i ova plemenita inicijativa povratka knjiga i knjižnog fonda. Negacionisti zaboravljaju da je svaki povratak plemenit čin, svaka ideja zagovaranja povratka putovanje je u svoju mogućnost.

Opstrukcija razgovora o povratku knjiga u Vijećnicu, racionalnim i pragmatističkim argumentima kako Ta Zgrada više nije u mogućnosti da bude utočište za knjige, kako se toj idealističkoj tlapnji opire zdrav razum, kapitalistički um i slične manje ili više opravdane trice i kučine, alibi je za nedjelovanje, za konačni trijumf statičkog mišljenja, za ubijanje javne rasprave o važnom društvenom pitanju.

Eto, kao da inicijatori povratka (pridružujem ovaj zapis aneksu VII Dejtonskog mirovnog sporazuma o ljudskom i knjiškom pravu na povratak domu svome), svi borci i borkinje za tu stvar, nisu svjesni svih limita i ograničenja jednog veličanstvenog poduhvata, kao da smo zarobljenici neupotrebljive nostalgije, a ne, uz visoku razinu svijesti o stvarnim i artificijelnim preprekama, odgovorni zagovornici uspostavljanja principa kojega ne može pratiti trenutna provedba, ali provedba nikada neće biti moguća ako konačno ne uspostavimo principe javne rasprave koji povratak knjiga u Vijećnicu čine mogućim; ili da budemo još obazriviji: povratak Nacionalne biblioteke je moguća mogućnost, utopijsko mišljenje kao jedino mišljenje koje može mijenjati zbilju. Sporu, statičnu zbilju.

Šta je Vijećnica bez knjiga?

Odustanemo li uopće od javnog razgovora o najvažnijim pitanjima naše onepismenjene stvarnosti, a razgovor o povratku Biblioteke u svoje prazne odaje upravo je razgovor koji ispunjava kriterije najvažnijeg pitanja, odustali smo od boljih anđela naše prirode u nama samima, dali smo alibi Vijećnici da bude lijepo i tužno svjedočanstvo historijske praznine a ne punine naše zajedničke historije.

Ako konačni argument nove političke klase bude Ne i ako oni od kojih smo posudili ovu zemlju, dakle djeca, djeca naše djece, nastave ići u Vijećnicu, učestvujući uglavnom u ad hoc svetkovinama a ne da idu u Biblioteku i svevremensku tišinu njene čitaonice, da čitaju ako Boga znaju, da podignu vrijednost sopstvene intelektualnosti, to bi mogao biti jedan od znakova da struktura zla koja je spalila Vijećnicu, iako je zgrada obnovljena u svoj svojoj veličanstvenosti, nije džaba krečila. Šta je Vijećnica bez knjiga?

Carevo novo ruho. Golotinja kojoj se divimo. Nije dovoljno, nije dostatno za o(p)stanak u povijesti.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.