Pašović: Režija svijeta u poluraspadu

Mladi čovjek iz provincije nađe se sticajem okolnosti s pištoljem u ruci na hodniku velegradskog hotela. Policajac zabunom puca. Sve se događa na dan stogodišnjice Sarajevskog atentata. Historija je apsurdna, a njene posljedice tragične.

U rubrici Ja misli,  prenosimo status Harisa Pašovića, o filmu Danisa Tanovića "Smrt u Sarajevu

Film Smrt u Sarajevu Danisa Tanovića je priča o užasu banalnosti.

Dugo nisam vidio da autor uvodi glavne likove na tako majstorski i tako zanimljiv način – lateralno, skoro kao da su sporedni likovi. Historija njihove živote ne prepoznaje kao bitne – policajac i provincijalac u film ulaze skoro neprimjetno. Obojica su žrtve okolnosti. Policajac je smoren zadatkom besmislenog video nadziranja francuskog glumca koji sprema ulogu u hotelskom apartmanu. Njegova supruga, opsjednuta namještajem, dosađuje mu na telefon. Kokain je za njega pokušaj bijega iz jednog dosadnog, besmislenog života. Provincijalac je nafilovan nacionalističkom ideologijom i predrasudama.

Obojica su zatočeni u svijet koji je prema njima indiferentan. Tom svijetu je svejedno imaju li njih dovjica svoje lične budućnosti. Ova dva mlada čovjeka će se sresti samo jednom na nekoliko sekundi i to će biti fatalno za njih, a možda će to pokrenuti neki novi rat. Možda i neće. U svijetu kakav jest, to je svejedno. Edin Avdagić Koja je fantastičan u ulozi neurotičnog i besciljnog policajca. Muhamed Hadžović je potresno dubok u ulozi provincijalca koji se nesretno zove Gavrilo Princip, isto kao anarhista koji je u Sarajevu ubio nekog austrijskog princa prije sto godina.

Tanović locira cijelu radnju filma u jedan sarajevski propali hotel koji ima slavnu prošlost. Hotel postaje metafora svijeta u raspadu. U tamnoj utrobi hotela dešava se sindikalna drama radnika bez plata; u podzemlju hotela smještena je kriminalna kockarnica; direktor hotela je ljudska ruina; a na hotelskom krovu ambiciozna novinarka pravi nabrijani televizijski program uživo o početku Prvog svjetskog rata. Sve je tužno i smiješno u isto vrijeme. Tanović duhovito i nemilosrdno stvara sliku haotičnog svijeta u kojem ljudski životi propadaju bez nekog ozbiljnog razloga, ali na jeziv način.

Neke od likova igraju sebe iz stvarnog života; neki fiktivni likovi izgledaju dokumentarno; stvarnost i fikcija se mješaju dramaturuški i filmski. Prejako sunčevo svjetlo na krovu smjenjuje se sa tamom hotelskih hodnika, a realistička, “objektivna” fotografija se smjenjuje sa kamerom koja prati likove iza njihovih leđa stvarajući nelagodu. Sve je obično i čudno u isto vrijeme. Priča i likovi u gledaocu izazivaju suosjećanje ali simultano i distancirani podsmjeh.

Tanović je izgradio snažan glumački ansambl u kojem je svako od glumaca izvrstan: Izudin Bajrović, Snježana Marković, Faketa Salihbegović, Vedrana Seksan, Aleksandar Seksan, Rijad Gvozden, Amar Selimović, Boris Ler, Dino Sarija i Ermin Sijamija te Jacques Weber, Bojan Hadžihalilović, Nihad Kreševljaković i Amira Lekić, koji igraju sami sebe.

Tanovićev autorski zamah u ovom filmu je impresivan. U njegovom filmu savremeni svijet je uhvaćen na djelu – vrijeme poluraspada; nedorečene misli; nezavršeni oblici; dopola artikuliran smisao; slučajne akcije; nepodnošljiva svejednoća postojanja – cijelom tom haosu, Tanović daje misaoni i filmski oblik.

Tanović je danas najmoderniji evropski reditelj. Preuzeo je taj primat koji su dugo držali Michael Winterbottom i Michael Haneke. Tanović najhrabrije pronalazi novi filmski izraz za novo vrijeme. On organski prepliće realnost i fikciju i izražava neuhvatljivost savremenog svijeta. U filmu “Smrt u Sarajevu” Tanović je razvio filmske ideje koje je brlijantno postavio u filmu “Epizoda u životu berača željeza.” Radikalna ideju da stvarni sudionici tragične priče glume sebe i svoju ličnu dramu u igranom filmu, ostvarena je fascinantno u tom umjetničkom djelu. Realnost “fiktivnija” od fikcije, i fikcija stvarnija od realnosti se dešavaju pred našim začuđenim očima. U “Smrti u Sarajevu” granica realnosti i fikcije je još krhkija. U oba filma, Tanovićev najbliži saradnik je direktor fotografije Erol Zupčević čija je kamera skoro u nekoj vrsti transa – čudna ali kontrolisana; vizuelno bogata ali asketska. U oba ova filma Tanovićev producent je Amra Bakšić Čamo (u “Smrti u Sarajevu” zajedno sa Francois Magolinom; u “Epizodi u životu berača željeza” zajedno sa Čedomirom Kolarom i Danijelom Hočevarom).

Danis Tanović je emotivan reditelj, ali nikada nije sentimentalan. U njegovim filmovima nema ni traga cinizma. On je u svojim filmovima tužan zbog svijeta koji propada iz vlastite gluposti. No, Tanović, ne plače. On bira da da njegovi filmovi budu duhoviti i pametni. I umjetnički uzbudljivi.