Neven Anđelić: Niko nema pravo ljude istjerati iz njihovih domova. Već je sve viđeno u BiH

Vodeću ulogu u donošenju Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima imala je jedna žena, Eleanor Roosevelt. Ipak, ako se tekst deklaracije analizira detaljnije, reflektujući tadašnje realnosti, vidljivo je da je to "rukopis" sredovječnog bijelog zapadnjaka u pozadini. Takva su bila vremena 1948.

Čak i danas, u najrazvijenijim zapadnim demokratijama, za isti posao žene su plaćene manje od muškaraca. U Bosni i Hercegovini na djelu je femicid. Kada se "muškarčina" vrati kući a ručak nije dovoljno topao, slijedi reakcija. Na udaljenom istoku, do femicida dolazi kada na ultrazvuku mladi par sazna da će nerođeno dijete biti curica.

Piše: Neven Anđelić za portal Radiosarajevo.ba

Zamislite sada situaciju kada se žena prijavljuje za posao, a očito je dio nacionalne manjine. U bosanskohercegovačkim uslovima, recimo da nije pripadnica "konstitutivnog naroda", ili, ako i jeste, njen narod na konkretnoj teritoriji je "manje konstitutivan". Nije teško zamisliti da ista osoba pripada religiji koja je manjinska u tom gradu. Dodajmo da možda ima i seksualnu orijentaciju različitu od dominantne većine. Zamislite život te žene.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije pravno obavezujući dokument. Države je nisu trebale ratificirati, ali tokom godina kroz druge pravne dokumente, povelje, rezolucije, multilateralne sporazume i praksu, osnovna ljudska prava postala su obavezujuća za države. Naša "imaginarna" žrtva diskriminacije je zbog toga u značajno boljoj poziciji nego 1948. Opravdano smo kritični prema savremenom svijetu, imamo pravo da nismo sretni sa društvom u kojem živimo, ali sve je to ipak bolje nego što bi svijet bio bez Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Moramo biti kritični. Preko pola miliona ljudi je ubijeno u Siriji. Kada ste posljednji put pročitali vijest o tom ratu? Ujedinjeni Narodi su prošle godine dogovorili primirje u Jemenu, nešto za što neke sile iskazuju veto kada je Gaza u pitanju. Čak i uz prekid nasilja, tek malo ispod pola miliona ljudi je izgubilo živote tokom ovog konflikta.

U Siriji je oko 7 miliona interno raseljenih osoba koja su teoretski pod zaštitom sopstvene vlasti. Oni teoretski legalno imaju sva prava zaštićena zakonima o ljudskim pravima i međunarodnim humanitarnim pravom, ali o kakvoj vlasti u Siriji možemo govoriti.

Tri četvrtine građanstva Gaze je prisiljeno bilo napustiti svoje domove. Oni su također interno raseljena lica i njihova vlada bi trebala zaštiti njihova prava. Ko je njihova vlast? Ko ih je raselio? Skoro dvije trećine stradalih u Gazi su civili.

Niko nema pravo ljude istjerati iz njihovih domova, niko nema pravo zadržati ljude protivno njihovoj volji i služiti se ljudima tokom političkih pregovora ili koristiti ljude kao paravan za zaštitu. Ovo posmatramo na Bliskom istoku, gledali smo sirom svijeta u prošlosti. Već je sve viđeno u Bosni i Hercegovini. Svako ljudsko biće ima priču koju moramo poštovati, čak i kada šutke ta povrijeđena osoba nastavlja život.

Libanon i Jordan, iako lijepe zemlje, uglavnom nisu pri vrhu lista želja za posjetu radi zabave. Ove dvije države, uz velike sopstvene probleme, primile su ogroman broj izbjeglica iz regije. Koliko? Usporedivo s njihovom veličinom, to je isti broj koji bi bio da je, primjerice, Velika Britanija primila cjelokupno stanovništvo Rumunije, ili da su SAD prihvatile cjelokupno stanovništvo Njemačke. To su Libanon i Jordan uradili za svoje susjede.

"Ko se još sjeća Armena", navodno je rečenica koju je izgovorio nacistički lider naredivši holokaust. Možemo li se mi sjetiti preko milion Ujgura u kineskim kampovima za "prevaspitavanje"? Možemo li se sjetiti tek nešto ispod milion pripadnika Rohingya naroda koji su izbjegli iz Burme u Bangladeš? Spominje li iko žene u Iranu? Sedam miliona stanovnika Venezuele u izbjeglištvu? Šta sa ljudima u centralnoj Africi, Somaliji, Etiopiji, Sudanu? Libiji?

Zamislimo Ukrajinca rođenog u Sovjetskom Savezu koji je cijeli život radio da bi dočekao penziju u Odesi, u dvosobnom stanu poput onih na Čengić Vili u Sarajevu, ispred kojeg je parkirana dvadeset godina stara lada. Da, taj auto neke ljude je činio sretnima. Cijela familija je štedila godinama za taj "luksuz". I tada, odjednom, projektil uništava pola zgrade, lada više ne postoji, a porodica je čudesno preživjela.

Svi ovakvi ljudi, iz brojnih zemalja, moraju naći utočište negdje. Evropa i Zapad su očiti izbor u takvim situacijama, ali EU kreira Evropu-tvrđavu. Velika Britanija je vjerovatno nacija sa najparanoidnijom vladom kada su u pitanju izbjeglice. Ovi jadni ljudi, milion i po u 2015. godini, milioni više ovih godina, dolaze nastojeći sačuvati živote. Dolaze u BiH kada hiljade napuštaju zemlju.

Svaki čovjek ima pravo na život, slobodu, zaštitu od torture, na sva ljudska prava i građanske slobode zbog jednostavne činjenice – svi smo ljudska bića. Zbog toga su ljudska prava univerzalna. Niko nije glasao protiv Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima kada ju je Generalna skupština Ujedinjenih Naroda usvojila 1948. Jugoslavija se suzdržala od glasanja, uz Sovjetski Savez, Ukrajinu, Bjelorusiju, Čehoslovačku, Poljsku, Saudijsku Arabiju i Južnu Afriku. Svi ostali su glasali za.

*Neven Anđelić predaje međunarodne odnose i ljudska prava (britanska titula: Reader) na londonskom Regent’s University, a gostujući je profesor na Università di Bologna. Ranije je bio gostujući visoki naučni saradnik na London School of Economics and Political Science (LSE ), a također je na University of California – Berkeley proveo godinu s Fulbrajtovom stipendijom u statusu gostujućeg naučnika. U periodu 2014-2018. bio je član Savjetodavnog odbora o Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina u Vijeću Evrope. Autor je brojnih naučnih radova i nekoliko knjiga. Neven je bio novinar i urednik kultnog Omladinskog programa Radio Sarajeva.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.