Nermin Čengić: Bez "ružnih" riječi

 

Iako sam kont'o pisat' o ovom, danas ponovo pokrenutom, vozu "Sarajevo - Beograd - Sarajevo", ipak me ošamarila jedna od onih izjava koje bih, da već nisam "lud, pijan i nekulturan" kakvim me proglasiše nakon nedavnog "jebanja vučije majke", bez ikakvog iznenađenja očekivao. Pa se još potrefi nedjelja kad se ima vremena i porazmisliti te "normalno" odgovoriti umjesto impulsivnog "jebenisanja" zbog kojeg ste po ko zna koji put stigmatizirani i etiketirani. Više se ne postavlja pitanje o čemu i kako neko razmišlja nego da li uopšte razmišlja.

O čemu se radi (i) ovaj put?

Srbijanski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević izjavio je (i ostao živ) kako je srbijansko tužilaštvo sposobno procesuirati sve postupke za zločine počinjene tokom rata na teritoriji bivše Jugoslavije.

Nisam bio u prilici da se povlačim po sudovima i inim institucijama, obzirom da prolazim kroz ovaj život nastojeći da poštujem osnovne civilizacijske uzuse koji te sprječavaju da činiš stvari zbog kojih bi se našao na optuženičkoj klupi. Ipak, ne sumnjam da i Tužilaštvo za ratne zločine Srbije ima i zidove i vrata i prozore i rešetke. Ali, jasno je i da sama infrastruktura ne podrazumjeva relevantnost pa tako niti ta arhitektonska sposobnost održavanja procesa nije presudna u ovom trenutku, ako je ikad.

Zato ću dati malo napomena za sve one koji su se tek uključili. Možda ću po ko zna koji put papagajski ponavljati neke od činjenica koje skoro svi izbjegavaju uošte primjetiti al' nema mi druge. Sve se nadam da će neko, bilo ko, pročačkati već dobro zagnojene uši.

Vladimir Vukčević je na čelu Tužilaštva za ratne zločine zemlje koja je po svemu što današnji svijet poznaje iznjedrila odnosno podržavala najveći broj ratnih zločinaca u proteklom ratu. To su činjenice. Radi se o državi čije je vodstvo bilo jedno od ključnih pokretača mehanizma krvavih ratnih zbivanja i nedvojbenih zločina tokom devedesetih godina.

Vodstvo Srbije ni danas nema značajnijeg, sem deklarativnog, pomaka u razmišljanjima o zbivanjima na ovim "našim" prostorima tokom rata na prostoru bivše Jugoslavije. Vodstvo Srbije je, vjerovatno, i danas skrbnik jednog od najvećih zločinaca i ubice Srebrenice, Ratka Mladića, iako kao i ranije (i pored video dokaza) tvrde da pojma nemaju o čemu se radi.

Vodstvo Srbije je dokazano partijanerski raspoloženo u odnosima sa Miloradom Dodikom, vladarom jednog od entiteta u Bosni i Hercegovini, lika koji negira Bosnu i Hercegovinu i koji negira žrtve masakara u Tuzli i Sarajevu iz "davnih devedesetih" prošlog vijeka, koji negira sve smisleno, na kraju krajeva.

Vodstvo Srbije danas u svom kazamatu drži, od pomenutog Tužilaštva Srbije za ratne zločine dokazano nevinog odnosno nedokazano krivog Iliju Jurišića.

U nastavku obraćanja pravedničkog, povodom obustave istrage predmeta Tuzlanska kolona do strane Tužilaštva BiH i najave iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska da će tražiti suđenja u Srbiji, Vukčević kaže da se ne mogu zanemariti stotine mrtvih vojnika u Bosni i Hercegovini, te da je srbijansko tužilaštvo 17 godina čekalo da Bosna i Hercegovina bilo šta uradi u slučaju Tuzlanska kolona.

Ne izuzimajući sraman i nezainteresovan odnos diletantske vladajuće bulumente Bosne i Hercegovine prema svemu, a posebno prema vlastitim građanima, ne mogu da se ne složim sa duševnom boli Vukčevića što je morao čekati čak 17 godina da se ovdašnje jadne i bjedne institucije oglase po pitanju bilo čega, a posebno "Tuzlanske kolone". Stvarno je više nego porazno da je ovdašnjem Tužilaštvu trebalo čak 17 godina da zaključi kako je odbrana jednog grada poput Tuzle bila opravdana.

Naime, Bosna i Hercegovina u svojim strukturama nema ljude koji se mogu i znaju zauzeti za njeno opstojanje. Bosna i Hercegovina opstaje samo i isključivo zahvaljujući činjenici da je u 21. vijeku neprimjereno uzeti gumicu i izbrisati neke granice na sjeveru i istoku, a posebno nakon nedavnih "kolebanja na balkanskim prostorima s početka devedesetih godina prošlog vijeka" koja sobom "kolateralno" zauvijek progutaše stotine hiljada života. Da je do vlasti koje vedre i oblače na ovom komadu zemaljske Kugle, BiH bi već odavno bila rasturena, pripojena, zaboravljena, ubijena. Jer mi u Bosni Hercegovini nemamo naciju bosanskohercegovačku koja bi se i formalno mogla zalagati za interese svoje države. Mi u Bosni i Hercegovini imamo narode - tri konsistutivna - koji vuku svak' na svoju stranu i za interese svako svoje strane, pa u zavisnosti od naziva komadi Bosne i Hercegovine su srpski, hrvatski, odnosno bošnjački to jest' turski kako vole reći i prvi i drugi, a treći se ne trude da to poreknu. Cjelovita Bosna i Hercegovina postoji samo za nepopravljive romantičare, polumrtve patriote i za "strance".

Al' dobro sad. Dosta čuđenja nas o nama. Da smo normalni poludili bismo i sami, a kako da ne budu bar zbunjeni i da nas ne svojataju kako kome prne i kako se kome šta izjavi. Posebno kad je u pitanju "povrijeđeni" Vukčević, glavni i odgovorni urednik instistucije poluprijateljske nam Srbije, kojem umjesto "jebanja majke", na civilizovan način postavljam par pitanja.

- Ko, a da je imalo pošten, može da zamisli, a kamoli garantuje vjerodostojnost srbijanskog Tužilaštva za ratne zločine?
- Ko, imalo pošten, može da povjeri slučaj "Tuzlanska kolona" jednom Tužilaštvu koje optužnicu prepiše u presudu ne uključujući pri tom skoro ništa od onog što se dešavalo između podizanja optužnice i čitanja presude, izbjegava saslušanje ključnih svjedoka, zaboravlja osnovne činjenice i propušta primjetiti nedostatak relevantnih dokaza. Sve pomenuto se izdešavalo u besmislenom suđenju Iliji Jurišiću.
- Ko je Ilija Jurišić? Ma, niko, zaboravite, svi ostali su već zaboravili.

O nostalgiji voza "Sarajevo - Beograd - Sarajevo" ću malo kasnije jer mi opet navire ono "jebanje majke".