Nenad Veličković: Aleja veterana

Omer Pušilo pokopan je na Vlakovu, u blatnjavu parcelu koja se iz nekog razloga na smrtovnici zove Aleja veterana. Oprostili su se od njega brat i rođaci, dvije ahmedije i pedesetak prijatelja, poneki komšija, glasovi iz hora, zajebanti iz Rafaela i šaka saboraca.

Piše: Nenad Veličković (tekst objavljen na blogu autora)

Kad sam ga zadnji put vidio, šest dana prije nego će odahnuti, i dalje je bio Obeliks, samo smršao kao i prvih mjeseci rata. Pitao sam ga kako je, a on je rekao dobro, ništa me ne boli, samo ništa ne mogu.

Zajedno smo presjedili pod zemljom i stražarama sate i sate gladi i hladnoće. Obično bi govorio o hrani, ali ne o escajgu i receptima, nego društvu i prilikama koje su ga dovele za trpezu. Naprimjer, priča o nekom smuđu na nekoj čardi u Vojvodini počinjala bi u Sarajevu, kod prvog pominjanja riblje čorbe, pa preko putovanja, muzike, konobara, i smijeha. Viđao sam ga i tužnog, i ljutog, i bijesnog, i uplašenog, ali ga pamtim samo nasmijanog.

Nekoliko godina zaredom sretali smo se kod njegove majke na Bajramu. Ona bi svaki put, kao prvi, pričala kako se njen Omerica kao mali u noći razbolio, a ona bila sama kod kuće s troje djece, njen Taib na terenu, pa ga odvela doktoru, a oni ne znaju šta mu je, pa ga ostavili u bolnici, a ona kući kod ono drugo dvoje, proviri kroz prozor, vidi dobro su, pa trči nazad u bolnicu, a njen Omerica jedva diše, doktori vrte glavama, kako da javi Taibu, pa onda opet trči kući, ono dvoje zaspali, pa nazad u bolnicu…

Mi svi klimamo glavama, učestvujemo, pravimo se kao da sve to prvi put slušamo, a Omer će: ne dulji, mati, skrati. Umrijeh li ti ja na kraju?

Kad se Nana razboljela, pa joj morali pod čaršav prostrijeti mušemu, a sestra Omčina našla pa donijela neku s velikim crvenim jagodama, Omer će, već je bio obrisao suze što majku gleda takvu, o prostirci: bome se meni čini da će se te jagode brzo zgovnat.

U zimu, prvu ratnu, mene su iz naše jedinice posudili u neku diverzantsku, kao bolničara, da se nađem u pomoći kod napada na Vidikovac. Prvi dan sam cijeli proveo u kasarni na Bistriku, među nekim nepoznatim vojnicima, s povezima preko čela, bradama i s kasetofonom iz kojeg se neprekidno ponavljala neka džihadska muzika. Prvi dan sam pobjegao na sat vremena, da kažem gdje sam i da ne znam kad ću se vratiti. Nakon dva dana, a trajali su kao godina, akcija je otkazana. Samo što sam ušao u kuću i svukao uniformu, neko lupa na vrata. Otvorio sam, siguran da su došli po mene da nastavimo gdje smo stali, ali na vratima je stajao Omer: selam alejkum, Veličkoviću. I ja prasnem u smijeh, i sve postane prošlost.

Mogao je lako zamijeniti uniformu radnom obavezom, nije mu padalo na pamet. Nije nigdje jurišao, ali ni pred čim se nije povukao. Bio je na Žuči dok su je orale granate, na Stupu, na Treskavici… Pred kraj rata, neka delegacija iz grada obilazila je linije, pa došla i pred njegov rov na Borijama. Možda je u toj delegaciji bio i vrhovni komandant, ali neki prvoborci koji su s linije prekomandovani u štabove i pres-službe sigurno jesu. I među njima jedan iz Omčine jedinice. Pa kad ga je prepoznao, ispred rova, kako sjedi i šilji nožićem neku granu, a pred njim pukao pogled na kotlinu, priđe mu, i valjda da se napravi važan pred veličinama, kako poznaje prekaljene ratnike, obrati mu se: jelde, Omere, ovo kao u onoj narodnoj Omer-beže na kuli sjeđaše. A Omer, ni pet ni šest, nego: jok, nego Omer-beže na buli ležaše.

Poslije rata, u nekom društvu, neka bude u Rafaelu, žale se oko njega: jednom majka kuk slomila, tri mjeseca u gipsu, drugom majka kuk slomila, neće u bolnicu, trećem majka kuk slomila, nikakvi joj lijekovi za bolove ne pomažu, četvrta kuk slomila, neće na operaciju, a Omčo će: a jebemti, duša im kuk slomit.

Još o hrani: danima se smjenjuju riža i grah, a Omer o travarici i travničkom siru, o bureku i baklavi kad ih mati napravi, o kotliću i kazanu, o dolmi i japraku, o lignjama i pašticadi, o ribi riječnoj i ribi morskoj, o užičkom kajmaku i somborskoj paprici, od jegulja do žabljih bataka, (baš je tada Zuku ponovo čitao), od Kvarnera do Dalmacije.. Dok nekome nije dosadilo, pa ga prekinuo, i zamolio da odmori malo s tom pričom, ali ako baš mora, neka priča o bilo čemu drugom, samo ne o hrani. O čemu, prihvati Omčo. O kokama, hajde o tome, uglas će nekoliko mlađih. On klimne glavom i počne: kakvu sam ja jednom koku imao, visoka, plava, zgodna, pametna. E, kakve je ona sarme motala…

Prvih dana opsade, još dok smo svi mislili da će trajati nekoliko dana, pa raskošno trošili zalihe iz frižidera i pekli hljeb u pretisima, upadne on bez kucanja u stan. Komšo, hajmo jednu šaha. Nikad nismo ni prije ni poslije igrali, ali šta znam, tih dana je svako nalazio originalan način da prolupa. Izvadim šah, raširim ploču, nisam još ni figure poređao, kad neko lupa na vrata. Omer skoči, kao da je njegov stan, otvori vrata, merhaba momci… Merhaba, došli smo da vidimo ima li oružja. Nema, ali možete pogledat, dosta je jedan, ostali nek sačekaju… Ok, ne treba. Tako smo izbjegli premetačinu, i možda nešto gore.

Kad nije bio smijeh, bio je nježnost. Držao je do riječi i poštovao je. Psovao je u čuđenju, rijetko u ljutnji. Nije samo živio uspravan, kao svijeća, tako je i svijetlio. Osmijehom i očima.

Malo prije nego će nam Nana ispričati onaj svoj san, uginuće joj mačka. Sanjam ti ja tako, priča Nana, kako stojim na balkonu i pitam se, na glas, Bože, kad ću ti ja umrijet. I kako sam to pitala, tako čujem glas iza sebe, znam da je Njegov. Vidiš li te ljude dole? Ja pogledam, a ono dole, ispod balkona, more ljudi. Vidim, kažem ja. A On će: e, kad svi oni pomru, onda ćeš i ti. A ja kažem: Bože, puno je to ljudi. A on meni: brzo to ide.

Uginula mačka, i ona zove Omera da dođe da je zakopa pod balkonom, ali se on bio negdje zapio, pa ga nije uspjela dozvati. Pa zamolila mene. Pod balkonom tvrda zemlja, srećom sam imao krampu, uglavnom, ispala dobra rupa za mačku. Ja taman završio, zadnje lopate na humčicu bacam, kad eto Omera, zarumenio se, malo od rakije, a malo od žurbe, pa kad me ugledao, s lopatom, u smijeh: gotova dženaza?

Jednom sam ga i rasplakao, javio mi se da to kaže, kad je pročitao šta sam napisao o Naninom receptu za burek. Jer je čuo majčin glas:

Ovisno kolko ćeš jufki. Naprimjer, recimo, za tri velike jufke, ko ovaj stolnjak. Prosiješ brašno, i odvojiš rukom na tri dijela. Staviš u brašno soli, ulja iz ruke, onako, ni malo ni previše, i mlake malo vode. Zakuhaš, i to se dobro izradi, izradi se, i formiraš onda tijesto. Kad izradiš, onda ti ostane na stolu onih mrvica. To se nožem sastruže, i naspe se u to ulja malo. I onda kad formiraš, tijesto, pomastiš malo, i ostaviš da stoji onako oko pola sata. Poklopljeno. Onako da ne dođe zraka, šerpom il neščim, poklopiš. Onda razvučeš tijesto, skineš krajeve, kad ga razvučeš, jer ne valja u bureku kad se nađe ono debelo. Onda rasiječeš jufku, i staviš meso, prvo pomastiš jufku pa staviš meso. Meso ne smije bit nemasno, ne smiješ od buta uzet meso. Mora bit onako prošarano. Da ne bude nemasno, da ne bude premasno. I u to staviš luka sitno isjeckanog, posoliš, bibera malo, e! i dodaš vode malo u to meso, malo ga izradiš viljuškom, da ono bude ono mekano, fino. Onda zahvatiš pola jufke, i onda opet isto tako drugo pola, i sad kako ćeš, hoćeš li ravno, ili u kovrce, ili u tepsiju okruglu, to nema veze kako ćeš složiti. Pomastiš i staviš da se ispeče. Kad se ispeče, zagriješ puter, i puterom pomastiš, i ništa više. Ni kap vode, ništ ništa apsolutno. Samo pomastiš puterom, i onda bude hrskava ona jufka, puca, ne bude ono, bljutava, da se razvlači. E to ti je sav kunst.

Kad je Mašu ošišao na njen prvi rođendan, devedeset treće, prestao me zvati Velinger, nego otada samo kume. Kad imaš Omera za kuma, ne radiš stvari zbog kojih bi ga bilo stid zbog tebe. Toga što se tiče, kao da nije umro.

Bio je na Žuči, pod zemljom, dok je gorila. Sad su tamo ogromna krila, nalik onim u Šumaricama, na njima lete iznad kotline delegacije s Borija. A veterane odlažu na kraj groblja Vlakovo, u blato koje zovu aleja.

Jebiga, Omčo, nije smiješno.