Nada Zdravič: Kenjac i Evropska unija
Radiosarajevo.ba
Foto: Mirza Sadović
Piše: Nada Zdravič za Oslobođenje
Povodom nedavno održanog 15. Sarajevo Film Festivala i različitih tekstova koji su u listu Oslobođenje bili tim povodom objavljeni, počev od onog 13. avgusta u Poligonu, pa sve do onog od 25. avgusta o FAMI
U našem gradu je nedavno održan 15. Sarajevo Film Festival. Većina uravnoteženih sugrađana je bila srećna, pa i ponosna, zbog činjenice da se ovih lijepih avgustovskih dana moglo uživati i raditi uz projekcije različitih filmskih disciplina i u nikako ne manje važnim aktivnostima kao što su one vezane za Talent Campus i Cinelink. Desetine hiljada gledatelja su mogle za ne znam koju godinu zaredom nepromijenjenu cijenu ulaznica (najskuplja je bila ona za otvaranje Festivala, 10 KM) vidjeti odlične kratkometražne, dokumentarne i dugometražne filmove budućih ili već etabliranih svjetskih redatelja i filmskih zvijezda, poput vlasnika Zlatne palme Christiana Mungiua, Dalibora Matanića, Nebojše Glogovca ili Mickeya Rourkea.
Jedna mlada nadobudna umjetnica valjda pretenciozno reče da to nisu oni sa svjetske A liste, ali direktor Festivala razborito uvjerava ljubopitne da i nije cilj dovesti one izvikane (i vjerojatno ufurane?), nego naprotiv one druge - rafinirane i sofisticirane. Dakle, i nije bio cilj ugostiti npr. scijentologa Toma Cruisea, nego je uspjeh svakodnevno sretati na projekcijama Jeremya Ironsa, kao što je bilo prošle godine, ili ove godine iz prve ruke čuti šta radi i smjera lijepa Scully -Gillian Anderson.
Prosječno obrazovanom i jednako toliko radoznalom građaninu Sarajeva i svijeta to znači - nešto pozitivno i optimistično. Znači da i nismo baš zadnja rupa na svijetu ni zadnja rupa na svirali. Jer da jesmo, ne bi sav taj lijepi šareni svijet bio kod nas, na našim ulicama, u našim kafeima i u našim restoranima, do u sitne sate.
A šta smo vidjeli na Festivalu?
Vidjeli smo, mirne duše, da je u Europskoj uniji, dekadentnoj i perverznoj, onaj naš kenjac svakdanji, a naoko zanemareni - mnogo čega vrijedan, i više od toga. U EU bi bio, kad bi ga samo imali, suhim zlatom plaćen.
Iako samo kao fiktivni pokazatelj, i bosanskohercegovački film "Kenjac" nam je pokazao da u nama, u ovoj Bosni koja nije u EU, ima još ljubavi i razumijevanja, i topline, i kuće i familije i kičme - svega onog čega u EU kao da više nepovratno nema. Kad je prikazan prvi kadar filma "Slovenka" iz novopečene članice EU Slovenije, kao što sam naslov kaže - samo što nas nije želudac zabolio. Na platnu se ukazao lik glavne glumice Nine Ivanišin, što Sarajlije nažalost neodoljivo podsjeća na onu pijanu slovenačku veleposlanicu, a koja je tako sramotno i neslavno - nakon što je prouzrokovala prometnu nesreću u kojoj je jedva preživio i zauvijek ostao invalid jedan naš mladi sugrađanin, i ne samo on - otišla iz Sarajeva.
Ali ima i gore: u filmu Damiana Kozoleta nam je europska Slovenija, i to iz vremena predsjedavanja EU, pokazala svoju izopačenu stranu - ne daj Bože, nikome poželjeti. Mlada Slovenka studentica se u veeeelikom glavnom gradu (Nina Ivanišin odlično glumi!) prostituiše i bezobzirno laže redovito svima i bez ostatka sa ciljem da u roku odmah "zaima" stan i pobjegne od provincijalnog duha, malograđanštine i neobećavajućih vlastitih korijena - kao da to može? Ne može, ni na filmu ne može.
U vrlodobrom filmu "Akvarij", iz zemlje stare članice EU, Velike Britanije - još gore, ako ima tako nešto: tu je riječ o petnaestogodišnjoj Miji (izvanredna Katie Jarvis, koja je bila ove godine na Festivalu - bravo, organizator!) koja živi u kući bez doma i familije, a sa majkom koja je sve osim roditelj, vrlo blago rečeno, bez ljubavi, bez podrške, bez razgovora, bez ičijeg staranja, bez škole, bez razumijevanja, bez okruženja, bez prijatelja, bez igre, bez zanimanja, bez traga nekada davno prijatnog okoliša i, naravno, bez novaca - u totalnom mraku i bespuću neviđenog haosa prosječne svakodnevnice nekog bolesnog i bezličnog urbanog prostora na rubu kraja svijeta u Velikoj Britaniji. Kako preživjeti? Nikako: Mia se nađe bez gaćica, usred gluhe noći, u kući u kojoj žive i na nekoliko metara od zaspale majke, u pijanom i prostačkom zagrljaju naoko zgođušnog polusvjesnog majčinog ljubavnika, koji ne samo da na par kilometara odatle ima zakonitu ženu nego i cijelo poduzeće od uređene familije i kućice u cvijeću, sve skupa u paketu sa malim anđelkom od kćerke. Kako prevazići tu "slabost", kako da se ta posrnula petnaestogodišnjakinja izliječi od posljedica urbanog života u slijepoj i neljudskoj EU? Teško, ili nikako, ali bijeg je možda rješenje, još kad bi bio na onom kenjcu - bilo bi i nade.
U našem "Kenjcu" jeste rat, i jeste dubok nesporazum i bolan jaz, i jeste svašta nemušto, ali je ipak zdravo i zdravije nego štošta iz EU što smo zahvaljujući Sarajevo Film Festivalu imali prigodu vidjeti. Poneseni optimizmom sa Festivala, mogli bismo zaključiti da i nismo tako loši, ako ništa - još nismo izgubili utakmicu.
A kakve veze ima kad je festival?
Kakav je odjek Festivala bio u regionu, koji nam kroji život? Čuli smo na jednom poznatom i slušanom radiju iz susjedstva da je "u novoislamiziranom Sarajevu direktor Mirsad Miro Purivatra (to su naglasili, jer valjda da nisu, možda bi neko mogao pomisliti da nije - ono što jeste.
Upućeni znaju da «vani» to nikome nije važno. U poslovnom svijetu filmova i festivala se neumoljivo vrjednuju rad i rezultat, samo je sa čovječuljcima, dušebrižnicima i šupljeglavcima - drugačije) odlučio sljedeće godine zbog najvećeg muslimanskog praznika ramazana - pomjeriti dane Festivala! Sic! Šta je važno - dani ili Festival? Ruku u vatru dajem - svako bi dao ono na čemu sjedi da ima ovakav festival, pa makar kad bilo!
A kakve veze ima kad je Festival? Ta opaska koja podsjeća na onu ljudsku slabost opasnu po život - to smo tako jasno vidjeli krajem prošlog stoljeća, neukusna je i više govori o njenom autoru, nego o našem Miri Nazionale! Da predstavimo ovakvu situaciju: da li iko može zamisliti da se Cannes odvija u vrijeme Uskrsa ili, ne daj Bože, Božića? Kako bi bilo zamisliti venecijanski Bijenale ili Mostru u vrijeme Velike Gospe ili Ferragosta? Za podsjećanje: Festival je nastao iz krvavih rana, krhotina i gelera rata, u cilju pukog preživljavanja i borbe na život i smrt za - duhovnu ravnotežu. Što više ljudi okupiti - da se nešto radi, da bi se ostalo pri pameti, i to na otvorenom - ako se može, jer se čovjek u rupi i tami vrlo brzo i ne htijući pretvori u zvijer. Dakle, Mirsad Miro Purivatra i njegova ekipa rade Festival prvenstveno za publiku Sarajeva - koja obilježava ramazan.
Šta je tu naopako? Da li oni drugi obilježavaju svoje praznike, tradicionalno ili na baterije - i da li je to normalno? Da li je uljudno i europski gledati na to podozrivo, zlonamjerno? Neka odgovor na ovo pitanje ostane u zraku, u europskom ozračju svih onih koji se time bave.
Konac djelo krasi
Na Festivalu smo viđali i predstavnike naše vlasti. Kad su neki u pitanju, koji iskaču kao iz paštete, voljeli bismo da ih više (bezmalo nijedan film, nijedna regionalna koprodukcija nije bez njega, nekim čudom) viđamo u umjetničkim, a čim manje na političkim scenama. Čovjek koji je u stanju reći na jednoj stranoj televiziji (17.8.2009, 18.30) na kojoj se stalno vrte reklame u kojima on igra poluinteligenta sa čudnom spravicom - mobitelom, pa je to susjedima i možda još ponekom smiješno, da "nije zgrede ponoviti" da "disolucijom ovih naših geografija ne trebaju prestati konekcije" i da se "filmovi prikazuju na iks destinacija", a da je mjesto njegovog rođenja na "nivou anegdote: ja sam prije 47 godina rođen u Hrvatskoj" - možda ipak nije zaslužio da bude mini star, kao što jeste, između ostalog, nego da bude i ostane velika i talentirana kazališna i filmska zvijezda, koja će kao i do sada, rijetko umješno, znalački - puniti sale, plemeniti naša srca i uvijek biti pozdravljan gromoglasnim aplauzima, i kod nas i u svijetu. Nije sve za svakoga, ma kako unosno bilo. A nije ni europski, kao što smo vidjeli. Ni malo većem političaru Berlusconiju to nije baš u potpunosti ni sa lakoćom pošlo za rukom.
I - konac djelo krasi: na Festivalu smo ove godine vidjeli svjetsku zvijezdu (ipak!) Mickeya Rourkea. Da nismo vidjeli - ne bismo vjerovali! Čovjek u zelenkastom, satenskom jeleku na golom, malo pohabanom ali istetoviranom tijelu, sa zelenkastim šljaštećim prstenjem skoro na svakom prstu, sa slamnatim smeđe-bež šeširićem koji po fazonu podsjeća na lovački (prilikom dodjele nagrade u Veneciji je bio u odijelu sa kravatom, stajao je koliko toliko čvrsto na nogama!), na intervju u KAFA SA... digao noge na stočić na kojem su mikrofon i čaša vode, i razbaškario se u ulozi - svjetske zvijezde. Pročitali smo u najčitanijem dnevnom listu kod nas da je naš slavni gost dobio dar od FAME u Kući sevdaha koji mu se toliko dopao da je otvoreno tražio da mu daju - još jedan! Gledali smo i Mirsada Miru Purivatru kako ga nakon projekcije "Hrvača" prati na sceni Metalca - razborito, mirno i sa osmjehom. Svaki drugi manje profesionalan direktor, manje dorastao zvijezdama sa "A liste", našao bi se u neobranom grožđu i strahu - šta da radi sa pripitom slavnom glavom?
"Ne", kaže Mirsad Miro Purivatra: "Sa svakim gostom koji je bilo kada bio ovdje, ostali smo u dobrim odnosima." Gosti su gosti, a mi smo domaćini i moramo biti na visini zadatka. Bravo! Da nismo vidjeli Mickeya Rourkea, smetnuli bismo s uma kako znamo biti civilizirani, lijepo vaspitani, primjereno obučeni i još štošta zdravo, lijepo i dobro što pripada tradiciji ovog grada i ove zemlje.
Živio Festival! I hvala mu što smo i ove godine štošta naučili i s razlogom o sebi u ulozi organizatora, domaćina i publike, stekli bolje mišljenje nego što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Europski?
Oslobodjenje
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.