Na posljednji Božić, baš kao u pjesmi

Jer, kako objasniti sem slučajnošću i simbolikom da čovjek koji je napisao i otpjevao pjesmu Last Christmas (Posljednji Božić) umre baš na Božić. Onako kako se to desilo George Michaelu.

Piše: Amir Misirlić

Posljednja žrtva u nizu velikana svjetske rock scene koji su nas napustili u posljednjih nekoliko godina. Bilo ih je toliko da se čovjek tačno mora zapitati - pa, dokle više? A s onim što je uradio u svoje 53 godine George Michael sigurno spada među najveće.

On je jedan od onih rijetkih koji su na početku nailazili na omalovažavanje zbog pitkih (mnogi bi rekli i plitkih) pop pjesmica za jednokratnu upotrebu, da bi kasnije bili uvažavani zbog svog ozbiljnog umjetničkog rada u oblasti pop stvaralaštva.

Ali kad malo zagrebete ispod površine i tokom rada s grupom Wham! pravio je pjesme za koje teško možete reći da su loše. Uprkos njihovom žanrovskom određenju i jasnoj komercijalnoj orijentaciji tih pjesama. I kada je, u komercijalnom smislu, postigao sve što se moglo postići, odlučio je da je kraj priči s duetom i da je vrijeme da nastavi sam.

Već prva pjesma koju je predstavio pod vlastitim imenom postala je svojevrsni klasik. Pjesma Careless Whisper ne samo da je pokupila sve moguće nagrade za 1984. godinu kada se pojavila, nego je redefinirala upotrebu saksofona u pop muzici.

Onda je prvi solo album Faith iz 1988.godine postao jedan od najboljih albuma uopće ikada snimljenih. Onda je drugi album Listen Without Prejudice iz 1990. predstavljao nevjerovatnu muzičku avanturu bez ikakvih kalkulacija s uobičajenim poimanjima pop muzike. Treći Older iz 1996.godine je otišao još korak dalje u tom pravcu.

I, najzanimljivije od svega, stvaranje u skladu isključivo s vlastitim umjetničkim integritetom nije ni komercijalno naškodilo Michaelu. Naprotiv. Dobio je uvažavanje, a nije ništa izgubio na tiražima ili na pozicijama na top listama. I što posebno začuđuje, uradio je svega pet studijskih albuma tokom tridesetogodišnje solo karijere.

Jedan od tih pet albuma je, opet, simbolično vezan i za nas. U pitanju je album Songs from the Last Century iz 1999.godine. Kraj milenija obilježio je tako što je snimio pjesme koje su, prema njemu, obilježile stoljeće koje je tada bilo na izmaku. Ili koje su obilježile njega u tom stoljeću. Na ovaj ili onaj način. Izuzev pjesme Roxanne iz repertoara grupe The Police tu su se uglavnom našle njegove verzije nekih jazz standarda. I našla se pjesma Miss Sarajevo.

Ne postoje pouzdani podaci o tome zašto je George Michael smatrao da je baš ta pjesma jedna od onih koje su obilježile prošlo stoljeće. Lako moguće da je za njega sam pojam Sarajevo bio simbol jednog stoljeća koje su obilježili ratovi. Pucnjima u Sarajevu sa početka stoljeća i sa kraja tog istog stoljeća. Možda ga je pjesma dotakla u vrijeme kada ju je napravila grupa U2 i kada je bila svojevrsni soundtrack horora iz Sarajeva koji je gledao svakodnevno na vijestima.

Nekako je i sam ostao u stoljeću koje je ispratio. U onom koje je dolazilo nije imao previše sreće. Manje se pričalo o njegovoj muzici, a više o njegovoj seksualnoj orijentaciji, o problemima s disko kućom, o zdravstvenim i novčanim problemima. A kada izdaš vlastito srce i ono tebe na kraju izda. I odbije da kuca.

A onda ostaju samo pjesme. One dobre da traju, one loše da se zaborave. A one najbolje da se pjevuše. I da bar na trenutak pomislimo da bi ovaj svijet bio bar za nijansu tamniji da nije bilo pjesama koje nam se odvažio ponuditi sin siromašnog grčkog useljenika. Da nije bilo pjesama tog dobrovoljnog usamljenika. Georga Michaela.