Martina Mlinarević Sopta: Kad ćemo se prestati svakodnevno klati bez noževa

Pa kažem - Gdje si bio ti pizdo, nevažeći niknejmu koji ti nije ni stvarno ime, jer toliko si mudat, kad smo ranijih godina s Poskoka derali i pisali o MOJIMA, kad sam pisala o svim hercegovačkim makljažama, muljažama, zločinu i kriminalu, te kasnije s Indexa, pa sam svoje zaposlenje izgubila, jesi li mi ga dao tada pizdo kad mi je bilo najpotrebnije?! Nisi vala. Ali sam se ja osobno zaklela u tom trenu da nikad više nitko neće mi biti iznad glave, osim mene same (u poslu, naravno). Pogotovo ne neki nepismeni levat izrastao iz ratne tajkunerije. A u životu nitko osim mojih najdražih. Osim iskrenosti. Ma šta da koštalo.

Piše: Martina Mlinarević Sopta

I svaki put isto. Kad je bilo koja godišnjica, bilo čega, bilo kada...u ovom mrtvilu od ničega zvanom BIH, priča ide sličnim redom: "ali bio je i ovaj zločin, i ovdje su poginuli, i tamo je bio logor..."pa onda serija uvreda i nipodoštavanje mrtvih...jeza i mučnina.

Jeste. Bio je.

Ali danas je dan sjećanja na Prijedor. Na strahotu koja se ne smije nikada ponoviti i zaboraviti. A bila je u Prijedoru. Na današnji dan. U Prijedoru, kontaš?

Kad ćemo konačno zločince prestati izjednačavati sa nacionalnim kolektivom kojem pripadamo, ako ijednom pripadamo?

Ti nisi zločinac, on ima ime.
Ti nisi kriminalac, on ima ime.
Ti nisi klao u logoru, a ni ja, materemi.
Kad ćemo se zato prestati svakodnevno klati bez noževa oko stvari koje nisu počinjene od naše ruke niti u naše ime?
Ti si čovjek i imaš svoje ime.
Imaš i čast. Valjda.
Nju brani.
Sebe i svoje u kući. Najdraži okvir tvoje fotografije. Ništa više.
Zločinci sjede ili leže u raspadu gdje im je i mjesto.
Za kriminalce se također nadamo da hoće.
Pusti stoga i da mrtvi, nedužni mrtvi, počivaju u miru.
Bar onaj dan, jedan dan, kad ih se u svoj našoj svakodnevnoj bezdušnosti, sjetimo.