Martina Mlinarević Sopta: Godine se broje, kalendari kidaju, sranja gomilaju, mi šutimo

Danima gledam u tu poruku netremice, "Martina, sretan ti Božić", napisala mi je majka koja je izgubila tek rođenu bebu ovog ljeta u Mostaru, zbog one nesretne bakterije na bolničkom odjelu, bakterije za čiju pojavu nitko nikada nije odgovarao, bebu za čiju smrt nitko nikada nije odgovarao.

Piše: Martina Mlinarević Sopta

Kakvo "također" da joj poželim? S kojim srcem i obrazom? A imali smo takvih kolektivnih tuga ove godine, da ti se slomi ključna kost od siline njihova užasa. Bebe. Rudare. Vojnike. Studente iz Slavonije. Autobuse koji su nam iselili nezaposlene mlade u Njemačku. Na tisuće njih.

Ponešto smo kolektivno žalili, virtualno žarili i palili, a u stvarnosti premalo i nimalo bilo čije odgovornosti tražili za bilo šta. 2015. nam je dakle, kao i svaka protekla godina, na planu općeg djelovanja u pravcu kolektivne pravde bila najobičnije sviranje ku*cu.

A da smo se hakali, šegačili, zabavljali idiotlucima, pljuvali i svađali zbog klasičnih "baci-keru-kost" tronacionalističkih gluposti, nego šta smo nego jaštasmo. U tim disciplinama nema nam ravnih. Čekali smo rezultate popisa stanovništva više nego Papu, čisto da se jedni drugima sočno napsujemo shodno činjeničnom stanju koga ima više, a koga jok. Papa je došao i prošao, a sve je ostalo isto.

Naši politički lideri su se divili njegovom minijaturnom Fordu pa se potom počastili sa najnovijim limuzinskim bolidima. Od naših para. Mi smo šutjeli. Godine se broje, znamenke mjenjaju, kalendari kidaju, sranja gomilaju, mi šutimo. Za kakvo sutra podižemo djecu, ne sekira nas pretjerano, dok god su autobusne linije sa Švabijom redovne.

2016. jedva te čekamo. Nema te nevolje koju možeš baciti u BIH, koliko mi možemo biti ravnodušni. Mrtvi, a živi.