Savez kolumnista | Prof.dr. Zilka Spahić Šiljak: "Čednost kao reklama, mehr kao popust"

Danas se sve reklamira i nastoji se komercijalizirati a vjera nije izuzetak. Dapače, vrlo je pogodna za exploataciju, iskorištavanje i zloupotrebe jer računa na one najdublje najtahnije emocije.

Piše: Prof.dr. Zilka Spahić Šiljak za Radiosarajevo.ba

Zamislimo  sliku reklame o Bosni i Hercegovini, prekrasne planine, zelene rijeke, gostoprimljivi ljudi i naravno  bosanska kahva, ćevapi i dobra muzika. Uz sve to ide posebna pogodnost, ponuda za muškarce iz inostranstva, ponajprije arape ali i druge: nude im se lijepe, bijele, plavooke muslimanke, pokrivene, čedne, spremne za brak i, što je posebno važno, ne traže veliki mehr (vjenčani dar). Možeš ženu "nabaviti”za 500 eura. Kao da smo na na srednjovjekovnoj pijaci robova, samo što ne vidimo klasičnu sliku lanaca i robovlasnika koji licitraju cijenama već slike modernih trgovaca koji profitiraju na prodaji žena.

Trending

Šume u Bosni i Hercegovinu kriju pravo bogatstvo: Lovci na tartufe znaju najbolje lokacije

Pokrivene mlade žene pa i djevojčice su postale nova turistička atrakcija!

Nažalost, ovo nije prvi put da se žene i djevojčice u Bosni i Hercegovini predstavljaju kao roba koju je moguće dobiti za malo novca. Ove reklame vratile su me u 1993. godinu, u rat, kada smo svjedočili i strašnim zloupotrebama pojedinaca koji su, skrivajući se iza humanitarnog rada i vjere, iskorištavali bijedu i očaj ljudi. Tada sam čula i za slučajeve u kojima su djevojčice od 14 do 16 godina udavane za muškarce iz arapskih zemalja u zamjenu za osnovne potrepštine za preživljavanje.

Jedan susret iz tog vremena nikada neću zaboraviti. Vraćala sam se kući i pred ulazom u svoju zgradu ugledala čovjeka koji je sjedio pijan, plakao i nešto nerazgovijetno govorio. Kada me ugledao, odjednom je povikao: "Vi pokrivene i vaše bradonje ste za sve krive!" Zastala sam, potpuno zatečena. Nisam razumjela zašto me napada, niti šta sam mu skrivila. Mogla sam proći pored njega, uvrijeđena i ljuta zbog njegovih riječi, ali nešto u njegovom očaju me zaustavilo. Prišla sam mu i upitala šta se dogodilo. Tada mi je, kroz suze, ispričao nešto od čega sam se sledila. Rekao mi je da je svoju četrnaestogodišnju kćerku dao jednom arapu u zamjenu za dva metra drva i šporet.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Dva metra drva i šporet. Toliko je, u njegovoj priči, koštalo djetinjstvo njegove kćeri.

Čovjek je plakao, govorio da ne može živjeti s onim što je učinio vlastitom djetetu. Napio se, valjda pokušavajući barem nakratko utišati savjest koja ga je razdirala. A onda sam naišla ja, pokrivena muslimanka, i u meni je prepoznao sve one koje je smatrao odgovornima za svoju tragediju. Moja marama za njega je tog trenutka postala simbol ljudi koji su, pozivajući se na vjeru, mogli sudjelovati u iskorištavanju njegove nesreće. Nisam bila odgovorna za ono što se dogodilo, ali sam razumjela zašto je njegov bijes bio usmjeren prema meni. Nije on tada vidio mene kao osobu. Vidio je simbol nečega što je povezivao s vlastitom krivicom, očajem i gubitkom.

I danas, više od trideset godina kasnije, čujem njegove riječi i vidim čovjeka kako plače pred ulazom u zgradu. Ali još više razmišljam o njegovoj četrnaestogodišnjoj kćerki. Gdje je završila? Šta joj se dogodilo? Je li ikada uspjela izaći iz tog odnosa?

Zato me današnje reklame o lijepim, čednim Bošnjakinjama koje ne traže veliki mehr toliko uznemiravaju. Ne zato što mislim da je svaki međunarodni brak problematičan, nego zato što me podsjećaju na to koliko se lahko jezik vjere, dobročinstva i braka može zloupotrijebiti kada su žene i djevojčice ekonomski i društveno ranjive.

Prošlo je više od tri decenije. Danas imamo nove oblike ekonomskog pritiska, nove posrednike i digitalne platforme koje ženama obećavaju sigurnost i bolji život, dok ih istovremeno predstavljaju kao poželjnu bračnu ponudu. Da se ne lažemo, prodaju se žene u medijima na različite načine i nažalost ženska tijela i seksualnost su roba kojom trguju velike industrije zabave a većina to nekritički konzumira.

Platforma Zefaaf, koja se predstavlja kao međunarodni servis za muslimanske brakove, promovira poseban program upoznavanja potencijalnih supruga u BiH. Za male pare, samo 500 eura zainteresiranim muškarcima nudi organizirane susrete s djevojkama i njihovim obiteljima, savjetovanje i određenu administrativnu podršku. Dakle, ovo je naknada agencije za posredovanje. Ali kada se ta ponuda poveže s reklamiranjem bosanskih muslimanki kao čednih, bijelih, plavookih i skromnih u zahtjevima, otvara se mnogo ozbiljnije pitanje: kakva se slika žene nudi na međunarodnom tržištu braka?

Mnoge agencije su specijalizirane za posredništva u sklapanju brakova, ali je pitanje šta se i kako se reklamira. Ozbiljene agencije predstavljaju i žene i muškarce kao osobe s obrazovanjem, profesionalnim ambicijama,  očekivanjima od muškarca, i na koncu tu je sloboda da se odlučuje o vlastitom životu.  Čini se da je sve to manje važno od boje očiju i niskog mehra.

Kad nam je čast i dostojanstvo žene važno?

Videosnimci platforme Zefaaf izazvali su burne reakcije na društvenim mrežama. Posebno nakon što je predstavnik platforme snimao promotivni sadržaj ispred sarajevskog kafića Divan, u blizini Gazi Husrev-begove medrese. Vlasnici Divana javno su se ogradili od sadržaja i naveli da snimanje nije bilo odobreno, da su najavili prijavu nadležnim institucijama i zabranili autorima pristup objektu. Na Facebooku su se pojavila upozorenja o djelovanju bračnih posrednika. U jednom, koje je prenijelo Oslobođenje, grupa "Bošnjaci" upozorava da se, prema njihovim saznanjima, potencijalnim mladoženjama nude poznanstva sa ženama za prvi, ali i drugi, treći ili četvrti brak. Upozoravaju i na navodno učešće domaćih posrednika koji se kreću u vjerskim krugovima.

Primijetili smo koliko brzo reagiramo kada neko izvana pokušava predstaviti Bošnjakinje kao povoljnu bračnu ponudu? Odmah se govori o časti, dostojanstvu, obrazu naroda, našim kćerkama i našim ženama. A gdje je ta odlučnost kada se govori o ženama koje ostaju u neregistriranim brakovima, bez prava na bračnu imovinu i sigurnost? Gdje su reakcije kada  žene upozoravaju na nasilje, ekonomsku kontrolu ili zloupotrebu vjerskog autoriteta?

Zašto se toliko glasno brani nacionalna čast žene, a mnogo tiše njena individualna sloboda? I šta zapravo znači izraz "naše žene"? Jesu li žene vlasništvo naroda, obitelji i muškaraca koji smatraju da imaju pravo govoriti u njihovo ime?

Iz moje vjerske i feminističke perspektiva postavljm, jednostavno, ali neugodno pitanje: branimo li mi žene zato što su autonomne osobe ili zato što ih doživljavamo kao simbol kolektivnog identiteta? Ako nam je problem samo to što neki stranac pokušava komercijalizirati "naše djevojke", onda smo problem sveli na pitanje ko ima pravo raspolagati ženama. A pitanje bi moralo biti sasvim drugačije: zašto bi bilo ko imao takvo pravo?

Žena nije ničije nacionalno dobro. Nije ni obiteljska imovina. Nije vlasništvo muškarca. Nije ni simbol koji zajednica može koristiti kada želi dokazati vlastitu moralnu superiornost. Žena je slobodoumno biće sa svim pravima i odgovornostima kao i muškarac, kako pred Bogom tako i pred ljudima.

Prije oko 23h

Burne reakcije u BiH zbog platforme za sklapanje braka: Građani traže odgovornost, upoznata i SIPA

Manje mehra više zabave

Mehr je u islamskom pravu imovinsko pravo žene, potvrđeno i svetom tektu Kur'an (Poglavlje 4:4). Mehr nije cijena žene niti naknada njenoj obitelji za njeno tijelo i nevinosti, iako se to nekada tako tumačilo i nekim kulturama tako primjenjivalo. Mehr pripada ženi i ona odlučuje o njemu. Žena može prihvatiti skroman mehr to je njeno pravo. U tome samo po sebi nema ničega spornog. Međutim, kada bračna platforma visinu mehra pretvori u argument za privlačenje klijenata, ženino pravo dobija sasvim drugo značenje i šostaje dio tržišnog kalkuliranja.

Pogledajmo samo apsurd da se religijska norma koja bi trebala ženama garantirati određenu ekonomsku sigurnost koristi se za promociju njihove finansijske pristupačnosti. Posebno je zabrinjavajuće predstavljanje Bošnjakinja kroz bjelačku ljepotu, plave oči, hidžab i seksualnu čednost. Time se spajaju rasni stereotipi, religijski simboli i patrijarhalna očekivanja. Takva reklama ne govori mnogo o stvarnim bosanskim muslimankama. Ona govori o fantaziji koju neko želi prodati.

Ali zašto bi muslimanka morala biti bijela i plavooka da bi bila posebno poželjna? Zašto se njena vjera mjeri pretpostavkom o seksualnoj nevinosti? Od kada je hidžab certifikat karaktera?  Na taj način se religija pretvora u komercijalni instrumentm, a jezik vjere daje legitimitet, dok tržište određuje poželjne karakteristike. Dakako, od toga profitiraju oni koje nije briga za religiju ali je obilato koriste za svoje profane ciljeve i zadovoljavanje strasti.

Brak traje koliko i turističko putovanje

Postoji još jedna dimenzija o kojoj se mora govoriti pažljivo, ali otvoreno a to su međunarodno dokumentirane zloupotrebe kratkotrajnih i neregistriranih brakova.

 Izvještaj UNDP-a, UN Women, UNFPA i ESCWA iz 2019. analizira oblike bračnih aranžmana u nekim muslimanskim zemljama, među njima misyar, mut'a i određene neregistrirane 'urfi brakove. Ovi instituti imaju različite pravne i teološke povijesti i ne mogu se poistovjetiti. Međutim, istraživanja upozoravaju da su u pojedinim okolnostima kratkotrajni bračni aranžmani služili za prikrivanje seksualne eksploatacije, posebno kada su imućniji muškarci sklapali veze sa siromašnim ženama ili djevojkama tokom turističkih boravaka. Brak koji formalno koristi religijski jezik može u takvim situacijama postati način izbjegavanja odgovornosti pa su provjere i transparentnost važni.

Ko garantira da muškarac koji dolazi tražiti suprugu nije već oženjen? Ko osigurava da žena zna njegov stvarni bračni status, mjesto stanovanja i porodične okolnosti? Može li posrednik nuditi vjerski legitimitet, a ne osigurati ni osnovne pretpostavke građanskopravne zaštite? Na koncu, ko je odgovoran ako se ispostavi da je muškarac nakon kratkog boravka prekinuo svaki kontakt? Kome žena da se obrati, osim sigurnim kućama?

Prije 1 dan

Bosanke kao 'poželjne supruge': Šta se krije iza bračnih dogovora za 500 eura?

Prostitucija pod plaštom morala?

Još 2015. godine SIPA je provela akciju "Lipstick" na području Sarajeva, zbog sumnje na organiziranje prostitucije i pranje novca. Prema policijskim navodima, među korisnicima seksualnih usluga bilo je i stranaca turskog i arapskog porijekla. U akciji je uhapšeno više osumnjičenih, a žene su saslušavane kao svjedokinje. Pod plaštom šeriatskih vjenčanja koji su najšešće bili tajni i bez ikakvih građanskopravnih posljedica u BiH odvijala se prostitucija. Dakle, turistička i poslovna putovanja su služila i za seksualno iskorištavanje žena.

Važno je da je SIPA reagirala na brojne apele javnosti i pokrenula istragu protiv Zefaaf agencije. To je samo jedna agencija a šta je sa brojnim drugim posrednicima koji to ne objavljuju na mrežama već koriste druge vrste mreža  da vrbuju djevojke i djevojčice za privremene brakove uz finansijske pogodbe?

Naravno, da nije svaki neregistrirani brak prostitucija, kao što nije svako plaćeno posredovanje trgovina ljudima ali korištenje vjerskih simbola, i pravnih instituta šeriatskog braka ne može opravdati prisilu, prevaru, manipulaciju ili eksploataciju. Najveći problem nastaje kada religijska terminologija zamijeni stvarnu provjeru prava i odgovornosti. Za ovo smo svi odgovorni a posebno institucije.

Islamska zajednica u BiH odavno upozorava na problem neformalnih poligamnih brakova. U odgovorima predstavnka IZ-e naglašava se da se ne može sklapiti brak muškarcu koji je već oženjen, jer bi time postupala suprotno važećem zakonu BiH i ne bi mogla garantirati prava druge supruge. Odgovor sadrži posebno važnu poruku da poligamija nije islamska obaveza, a da pitanje pravednosti i zaštite žena ima presudnu važnost.

Međutim, pored zvaničnih stavova Islamske zajednice koju jasno osuđuju zloupotrebu religije i manipulacije šeriatskim brakovima, postoje online učenjaci koji opravdavaju tajno sklopljene šeriatske brakove i koji administriraju takva vjenčanja.  Stoga se moramo se pitati, ako se vjerski dopušten brak ne može djelotvorno zaštititi pred sudom, je li dovoljno reći da je formalno valjan? Šta je tu valjano, ako žena ostaje nezaštićena? Ko preuzima odgovornost kada žena ostane bez imovine, izdržavanja ili mogućnosti da ostvari prava nakon prekida privremene bračne zajednice?  Na koncu, može li nešto biti dopušteno u jednom normativnom okviru, a istovremeno nepravedno u konkretnim društvenim okolnostima?

Odgovori na ova pitanja nadilaze format ovog teksta, ali je važno istakniti da se i slamska etika ne može svesti samo na popis dopuštenog i zabranjenog. Ona uključuje pravdu, odgovornost i zabranu nanošenja štete. Zato bi javne rasprave koje više pažnje posvećuju muškarčevom pravu na dodatni brak trebalo usmjeriti na dostojantvo i pravo žene na sigurnost.

U svemu ovome ne smijemo ženama oduzeti ono što im pokušavamo zaštititi a to je pravo na vlastitu odluku. Neke Bosanke žele se udati za muškarce iz inostranstva. Neke biraju tradicionalne odnose. Neke prihvataju poligamne zajednice. Neke ne žele brak uopće.

Nije zadatak države, obitelji ili feminističkih organizacija da umjesto odrasle žene izaberu partnera. Njihov zadatak je da osiguraju da ona odlučuje slobodno, informirano i bez prisile, te da joj budu dostupni pravna zaštita i podrška kada su joj potrebne.

Najopasnija je situacija u kojoj žena vjeruje da je potpuno zaštićena religijskim obredom, a u stvarnosti nema djelotvoran način da ostvari svoja prava. Jer eksploatacija ne mora uvijek početi nasiljem. Najčešće počinje obećanjem sigurnosti, braka, ljubavi, boljeg života, i nadasve Božijeg zadovoljstva. Nažalost,  završava se kada žena ustanovi da su obećanja ostala usmena, pravni dokumenti ne postoje, a osoba koja je obećavala više nije dostupna.

Mali mehr sam po sebi nije problem. Problem nastaje kada žena dobije najmanje zaštite upravo u odnosu u kojem očekuje najviše povjerenja.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba