Mi bismo se voljeli, ako nije problem, gospodo?

Piše: Marina Radoš

Mi bismo se voljeli, ako nije problem, gospodo? Znate, jedna mater u Bosni pod maramom plače već 21 godinu bez prestanka. I znate, jedan dječak još sanja kolonu prema nepoznatoj zemlji. Znate, jedna djevojka nije vodila ljubav već dvadeset pet godina. Ma vraga jedna. Stotine i stotine njih.

Mi bismo se voljeli, gospodo, dok žena u ulici do moje još uvijek ne vjeruje da njezinog sina nema. Mi bismo se voljeli dok ona i dan danas postavlja tanjur za njega na obiteljskom ručku i čeka ga za Božić, a vi biste ubili još jednog.

Mi bismo se napokon voljeli, ako to vama nije neki veliki problem? Nama se na ramenima umjesto pušaka nose neka sretna djeca. Nama se umjesto rovova spava u krevetima za dvoje i na jastucima od perja.

Nama se umjesto na sprovode ide na kazališne predstave, a umjesto plača nama se sluša ono što mi želimo slušati.

Mi bismo se stvarno voljeli, mislim ako nije neki problem, gospodo, zar nismo dovoljno platili nedužni za sve što su nam napravili slični vama i oni koje ste uspjeli zavesti?

Mi bismo se stvarno voljeli, kod mene na moru i kod njega na salašu. kod nje u istočnom Mostaru i kod njega u zapadnom. Mi bismo se stvarno voljeli, zašto vam je to toliki problem, gospodo?