Maja Babić: Zašto nema arhitektonske kritike?

Piše: Maja Babić, dipl. ing. arh.

Kroz pregled razne literature, te prostom logikom, dolazi se do zaključka da je grad civilizacijski ali i kulturni fenomen, te da ga čine njegovo stanovništvo i građevine. Ono što ne primijetimo i na što nas, nažalost, stručnjaci i literatura ne napominju dovoljno često jeste to da je 'arhitektura savršena slika o moralnom, etičkom i kulturnom stanju žitelja grada' (Zvjezdan Živković, za www.b92.net). Šta onda reći o gradnji koja nas okružuje? Šta reći o objektima koji čine našu svakodnevnicu? U našem gradu i u našoj državi svakodnevno osvanemo uz još jednu benzinsku pumpu, shopping-centar sumnjive vlasničke strukture ili još jedan neboder za koji je najbolji komentar onaj koji je dobila poznanica kada je poslala fotografije Sarajeva prijateljima u jednu zapadnu zemlju: Da li je to Photoshopom urađeno? Ne, nažalost, nije.

Zelene površine – prošlost

To je stvarnost. Stvarnost u kojoj se nove škole ne grade, biblioteke su relikt nekog prošlog vremena, a projekt jednog sarajevskog muzeja, za sada podstanara u premalom prostoru, stoji nerealiziran već desetu godinu. Dok se divimo novom shopping-centru na Marijin Dvoru, u samom centru grada, ne primijetimo da su austrougarske građevine, kao i sam objekt Marijin Dvora i njegovo neposredno okruženje, „zarobljene“. Do sada su pristupi ulaznim vratima bili zagrađeni automobilima, a sada su – i onaj mali dio zelene površine, pogleda na nebo ili siguran/sigurniji prijelaz saobraćajnice prošlost.

Da ne bude zabune, ovo nije kritika objekta shopping-centra. Nije. Ovo je kritika našeg društva i naše struke. Ovo je posljedica nedostatka kritike.

Uzevši u obzir posljedice koje nam nameće arhitektonsko djelovanje i njegova kompleksnost, njegova osnovna ideja – određivanje prostora – sagledavanje situacije iz svakoga ugla je neophodno. Postavljanje arhitekture u kulturne, socijalne, ekonomske, političke i urbane parametre je neminovno jer arhitektura izvan tog konteksta ne služi svojoj svrsi. Arhitektura je sastavni faktor navedenih parametara i jedni bez drugih ne mogu djelovati.

Arhitektonsko djelovanje kojem smo sami svjedoci se pokazalo na razne načine kao neadekvatno i neprimjereno potrebama ljudi, prostora ili vremena u kojem živimo. Za to nisu krivi samo arhitekti, kriv je i nedostatak informisane, ili ikakve, kritike.

Mlada, ali neophodna kritika

Arhitektonska kritika je mlada disciplina te u odnosu na likovnu, muzičku ili filmsku nedovoljno afirmisana sa nejasnim pravilima postupanja.

Prvi od kritičara se javlja tek u 19. stoljeću, kada Montgomery Schyler piše svoje tekstove za The New York World i The New York Times. U prethodnom stoljeću, New Yorker uvodi prve stalne kolumne na ovu temu, a šezdesetih godina 20. stoljeća Ada Louise Huxtable piše kao prvi stalni kritičar arhitekture za The New York Times i za svoj rad dobija i Pulitzerovu nagradu 1970. godine. U '30, '40. i '50. godinama istog stoljeća aktivno djeluje i Lewis Mumford, te izdaje veliki broj tekstova na temu arhitekture i urbanizma. 

U prošlom stoljeću, ulogu kritičara preuzimaju i pojedini veliki arhitekti tog vremena. Le Corbusier tijekom cijele svoje karijere piše o arhitekturi i urbanizmu, Adolf Loos i njegovo djelo Ornament i zločin čine prvi značajan pomak u arhitektonskoj kritici, dok Walter Gropius svoje djelovanje prenosi i u SAD. Ipak, oni se nešto više smatraju hroničarima arhitekture, prije nego kritičarima.

Na prostoru bivše Jugoslavije, arhitektonska kritika je svoje prve pokušaje dala kroz rad arhitekata-kritičara. U Srbiji su istaknutu ulogu imali Aleksandar Milenković, koji naglašava da se broj zainteresovanih za ovu ulogu širi čak i izvan kruga struke, dok Ranko Radović vidi 'arhitekturu kao obaveznu za čovjeka (...) Zato je kritika nužna.'

Jedini profesionalni kritičar arhitekture u tom periodu je Antoaneta Pasinović, koja djeluje u Hrvatskoj od kraja šezdesetih pa sve do svoje smrti 1985. godine. Prije 1968. i početka njenog aktivnog djelovanja na polju arhitektonske kritike, ono što se smatralo kritikom bilo nedostupno široj publici, najčešće za oči stručne javnosti dok bi tek reakciju šireg stanovništva izazvao skandal ili problem oko gradnje koja je bola oči svima. Nažalost, i takve reakcije nisu imale odaziv te rezultat nije postojao ili je bio minimalan. Antoaneta Pasinović u svom djelu Izazov mišljenja o prostornom jedinstvu zaključuje „da se svako radikaliziranje prostorne problematike (...) gotovo u pravilu izrodilo u šutnju i samovolju, koje pak ne bijahu potrebne nikome doli njihovim akterima, a tu se prvenstveno radilo i radi o autorima – pojedincima i cijelim arhitektonskim organizacijama (...)“.

Samo afirmativna kritika

Već spomenuti nedostatak tradicije, ugleda i utjecaja arhitektonske kritike je dodatno otežavao aktivnosti na ovom planu te je jedina forma kritike u tom trenutku bila isključivo afirmativna. Tekstovi koji su izlazili iz štampe pisani su u skladu sa zahtjevima vlasti, društva i/ili samih arhitekata te su više služili kao prezentacija pojedinih objekata ili opravdanje gradnje. Za razliku od likovne ili muzičke kritike, javnost nije iznosila svoje mišljenje iako je uticaj na život neuporedivo dramatičniji. Aleksandar Milenković za Oko primijećuje da je „društveni utjecaj bio zanemariv, što je povratnu spregu društvo – arhitektura još više slabilo, a kao posljedicu izazvalo je još izrazitiju ekskluzivnost i elitističko ponašanje arhitektonskih uposlenika (...)“.

Arhitektonska kritika kao takva je neophodna da bi dala upute i učestvovala u stvaranju mišljenja i kriterija javnosti, jednostavno neophodnog da bi arhitektura, te svi faktori kroz koju se ona proteže, težili višem stepenu kvaliteta. Arhitektonska kritika ne može biti samo tekst u kojem dajemo afirmativnu kritiku jednog objekta, urbanističkog poteza ili detalja – neophodno je prihvatiti cijenu i vrijednost arhitekture u našim životima te prihvatiti kritiku kao sistem vrednovanja, kao sistem koja će nas uputiti ka valorizaciji postojećeg i kritici mogućeg.

Kritika kao takva je prije svega neophodna stručnjacima, arhitektima jer su oni ti koji su direktni stvaraoci arhitekture, ali u isto vrijeme kritika je sredstvo obrazovanja javnosti i vodilja ka pravim vrijednostima koje mora usvojiti i šire društvo da bi funkcionisalo. Arhitektonsko djelo živi godinama, decenijama, a imamo i primjere objekata koji su oko nas već stotinama godina. Da li je prihvatljivo da okruženje miliona ljudi kreira samo i isključivo volja arhitekata od kojih veliki broj, ako ne i većina na kritiku dosta loše reaguje, tj. uzvraća ili beskrajnim pojašnjavanjima ili uvredama upućenim na račun samog kritičara? Obrazovanje javnosti je neophodno, javnost bi trebala biti pokretačka masa i od nje bi trebalo da zavisi prihvatanje jednog djela (likovnog, filmskog ili arhitektonskog). Neprihvatljivo je stanje apatije u kojoj živimo i u kojoj samo i isključivo novac djeluje kao imperativ (ili korektiv, na žalost).

Čime se bavi arhitektonska kritika

Prema zamisli sarajevskog arhitekte prof. Jahiela Fincija, čije je ideje usvojila i Antoaneta Pasinović, arhitektonska kritika bi se trebala baviti sljedećim:

Arhitektonska kritika bi trebala biti samostalna stvaralačka disciplina namijenjena objektivnom ocjenjivanju arhitektonskih dijela, ona bi trebala „da nauči ljude da vide i upoznaju vrijednost arhitektonskog djela, da ih uči da razlikuju vrijednosti koje su trajne i koje ostaju od onih koje su pomodne i koje brzo prolaze“. (Što rasvijetliti u arhitektonskoj kritici, Oko, Antoaneta Pasinović)

Zadatak kritičara je da se ne bavi samo i isključivo kritikom arhitekture već i da radi na upoznavanju arhitekata sa teorijom, sa radom drugih te da potpomaže stvaranje kvalitetne savremene arhitekture.

Kritika ne bi smjela da se bavi samo „atraktivnim“ ili aktuelnim objektima, interesantnim iz raznih razloga, aktuelnih u datom trenutku. Kritika se mora posvetiti svim oblicima arhitektonskog stvaranja, sa posebnim osvrtom na „masovnu gradnju“ jer je ona ta koja ima najveći utjecaj na svakodnevni život.

Kritika mora da radi na zbližavanju čovjeka kao finalnog korisnika i arhitektonskog djela te raditi na osvješćivanju arhitekta kao bitnog čimbenika u tom procesu. Za kritiku je neophodno da bude poticajna da bi ispunila svoju svrhu.

Sarajevski profesor Stjepan Roš arhitektonsku kritiku širi na umjetničku i definiše četiri aspekta. Značenje kritike za umjetnika, za stvaraoca, za arhitektu koji na taj način spoznaje vrijednosti svoga djela; značenje kritike za primaoca djela, za korisnika; značenje kritike za sredinu kao regulatora čovjekovog stvaralašta i kao zadnje, značaj kritike za samog kritičara i njegov rast i razvoj.

U procesu stvaranje jedne kritike, autor mora misliti na niz faktora i odgovoriti na mnoga pitanja. „Problem je neophodno uvidjeti, analizirati ga, komparirati, izvući zaključke te ponuditi moguća rješenja“. (Krešimir Galović, za www.matica.hr)

Razvoj arhitektonske kritike je tekao dosta otežano iz raznih razloga. Nezainteresovanosti javnosti, finansijske i političke moći investitora kao i surevnjivost arhitekata su među glavnim razlozima. Da li je danas vrijeme da se situacija promijeni? Da li nam naše okruženje kao takvo nameće promjenu i zar nije jasno da je vrijeme da se preuzme odgovornost za prostor u kojem živimo.

Na kritičarima i na javnosti ostaje ista zadaća i odgovornost.