Leszek Kolakowski: O kolektivnoj odgovornosti
Radiosarajevo.ba
Piše: Leszek Kolakowski
Kada kažemo „kolektivna odgovornost", nameću nam se najgore moguće asocijacije: okupacione vlasti koje ubijaju slučajne ljude, recimo u znak odmazde zbog atentata, otmice i ubijanja talaca, teroristički napadi u kojima gine mnoštvo ljudi neumiješanih u te stvari, mržnja prema čitavim narodima, nacijama ili rasama zbog nepravde - ponekad izmišljene, ponekad stvarne - koju smo tobož doživjeli od pripadnika tih skupina. O takvim stvarima ne vrijedi diskutovati jer su suviše očigledne.
Isto tako, često se govori da je hrišćansko učenje o prvobitnom grijehu slučaj kolektivne odgovornosti, kao i da smo kažnjavani za djela prvih ljudi, koje nismo poznavali, koji su živjeli u drevnoj i neodređenoj prošlosti. Tu, ipak, valja napraviti distinkciju.
Ako smo, kako su iznosili neki pravci hrišćanske teologije, posle Adama i Eve naslijedili ne samo iskvarenost svoje prirode već i njihovu faktičku moralnu krivicu, ako smo realni učesnici u grijehu koji nismo izvršili i zbog koga nas Bog kažnjava svim mogućim užasima života, zapravo se radi o kolektivnoj odgovornosti koja se suprotstavlja običnom osjećanju pravednosti. Zbog toga hrišćanski humanisti nisu mogli da svare takvu predstavu o Bogu, govoreći da bi Bog u takvom slučaju bio nemilosrdni despot, a ne otac koji voli.
Međutim, ako učenje o prvobitnom grijehu ne sadrži tu pretpostavku već samo iznosi, normalno je da imamo osjećanje učešća u onome što je kolektiv prema kojem osjećamo pripadnost činio i čini - dobro ili zlo - ne samo zvog naših ličnih interesa već i zbog interesa cjeline kao takve.
Istina je da nam lako pada učešće u zaslugama ili uspjehu našeg kolektiva, a teško - učešće u njegovim porazima ili sramnim djelima.
Stav da je ljudska priroda tim grijehom iskvarena i da su tu iskvarenost prouzrokovali potomci, situacija je slična kao u slučaju nasljedne bolesti, koja, naravno, može predstavljati nesreću, ali koju ne opisujemo u kategorijama krivice i kazne.
Današnje učenje rimske crkve takođe ne kaže da nasljeđujemo samu krivicu već iskvarenost, koja nas često navodi na grijeh, ali nas na njega ne primorava; prema tome, odgovorni smo za vlastite grijehe, a ne za grijehe predaka.
Moralno zlo je naše djelo, a ljudsko djelo su patnje koje ljudi nanose drugim ljudima; što se tiče patnji koje sama priroda, bez učešća ljudi, nanosi, prouzrokuje, valja pretpostaviti da ni one nisu kazna u pravom smislu, već da je grijeh iskvario i prirodu.
Postoji li, ipak, nekakav smisao u kome se može braniti ideja kolektivne odgovornosti, odnosno odgovornosti za nešto što sami nismo učinili, a što nas ipak opterećuje? Mislim da takav smisao postoji i da nije u suprotnosti sa običnim osjećanjem pravednosti.
Svako od nas pripada različitim ljudskim kolektivitetima koji čuvaju svoj identitet, iako se njihov sastav mijenja; prirodno je što se identifikujemo s tim kolektivitetom - narodom, Crkvom, nekakvom političkom ili pak društvenom organizacijom, s nekakvom institucijom, kao što je, na primjer, škola, bolnica, učilište, grad - što se identifikujemo, odnosno, imamo osjećanje da je sudbina tog kolektiva i naša sudbina, i to ne samo zato što nas lično pogađaju njegovi neuspjesi i obogaćuju njegovi uspjesi, već i zato što je taj kolektiv u našim očima određeno moralno tijelo, nešto dragocjeno, da veze koje se u njemu održavaju i nas povezuju s njim, da se ne temelje samo na izračunavanju gubitaka i dobitaka već i na vjeri u zajedničku sudbinu, u prirodnu solidarnost, koju prihvatamo čak i kada protiv nje griješimo.
Prema tome, normalno je da imamo osjećanje učešća u onome što je taj kolektiv činio i čini - dobro ili zlo - ne samo zbog naših ličnih interesa već i zbog interesa cjeline kao takve, odnosno zbog moralnih a ne samo materijalnih interesa.
Istina je da nam lako pada učešće u zaslugama ili uspjehu našeg kolektiva, a teško - učešće u njegovim porazima ili sramnim djelima.
Navijači sportskog kluba nekog grada ili zemlje raduju se njegovim pobjedama jer imaju osjećanje da u njima učestvuju, a kada klub gubi, iako su zbog toga u žalosti, ipak nemaju utisak da su odgovorni zbog toga, jer sami nisu učestvovali u igri.
Međutim, u tim stvarima skloni smo asimetriji: u dobrim stvarima osjećamo se učesnicima, a u rđavim više volimo da okrivljujemo druge.
Ali, poraz ili pobjeda na igralištu imaju malo šta zajedničko s moralnim okrivljavanjem.
Stvar je složenija tamo gde se takvo okrivljavanje upravo razmatra. Najznačajnije je možda pitanje koje se odnosi na suodgovornost naroda. Svaki evropski narod u svojoj prošlosti ima sramne stranice koje bi voleo da zaboravi (ili pre: svaki osim mog).
Smijemo li da zahtijevamo da ljudi, koji u tim sramnim djelima lično ni na koji način nisu učestvovali, treba da osjećaju krivicu ili da se stide? Smijemo li da zahtijevamo da se Nijemci rođeni poslije rata, danas šezdesetogodišnjaci, osjećaju odgovorni za nacističke zločine? Da se današnji Amerikanci osećaju krivi zbog robovlasništva ili istrebljivanja crvenokožaca, a Englezi - zbog izrabljivanja djece u viktorijansko doba, Poljaci - zbog vjerskih progona u sedamnaestom vijeku ili užasne politike prema nacionalnim manjinama u međuratnom razdoblju?
Odgovor otprilike glasi: ne, to se ne može zahtijevati od drugih, ali se može i mora zahtijevati od sebe samih, jer to pogoduje našem duhovnom zdravlju (u stvarnosti se, naravno, događa obrnuto: zahtijevamo od drugih, sebi opraštamo i time odbacujemo ideju kolektivne odgovornosti).
Nismo lično odgovorni za svoje pretke, ali ako verujemo u to da je narod duhovna i moralna cjelina, da kroz vrijeme čuva svoj identitet, iako pokoljenja umiru i druga dolaze umesto njih, onda je dobro vjerovati da pored lične odgovornosti postoji i kolektivna, tj. odgovornost naroda kao kontinuirane cjeline.
To bi se moglo uporediti s nasleđivanjem imetka, odnosno sa tim da preuzimajući imetak roditelja, preuzimamo i njihove dugove; međutim, analogija je samo delimična: moramo izraziti saglasnost s nasljeđivanjem; smijemo odbaciti naslijeđe i to nam se neće uzeti za zlo, ali kada izrazimo saglasnost, pravno smo obavezni da isplatimo dug.
Iz ta dva razloga kolektivna odgovornost se razlikuje od preuzimanja naslijeđa: nismo u obavezi da pravno odgovaramo za grehe predaka, međutim nije u našoj moći da naslijeđe odbacimo, s obzirom da prihvatamo učešće u nacionalnom kolektivitetu. Zbog toga nismo pravno vezani, niti to drugi mogu od nas zahtijevati, ali je to, ponavljam, pitanje duhovnog zdravlja naroda, da se osjećamo odgovornima, i, ako je potrebno, krivim i postiđenima. U suprotnom nećemo biti zdravi; nosićemo sjenku laži, nećemo biti sposobni za otpor kad nastanu neke nove i u izvjesnom smislu slične situacije, kada treba braniti dostojanstvo naroda.
Analogna stvar je sa religioznim kolektivitetom. Doprinosi duhovnom zdravlju Crkve, ako umije da kaže (kao što rimokatolička danas umije da kaže, slaveći time sebe) da žali i da se stidi svakog bezakonja i zločina učinjenih u njeno ime, i ne zadovoljava se izrekom; "Nismo mi, već neki drugi ljudi". Crkva je kolektivan kontinuirani organizam, koji vekovima živi, znatno je više od naroda unutrašnje koordiniran, krivice su njegove krivice a ne djelo anonimnih sila ili grijesi davno pomrlih pojedinaca.
Da li, ipak, ne moram sebi reći: ne pripadam nijednom narodu, ni Crkvi, ni bilo kakvom kolektivitetu koji čuva moralni kontinuitet, ništa me se ne tiču ni uspjesi ni neuspjesi, dobra ili rđava prošlost, bavim se vlastitim interesima i ničim više? Naravno, tako se sebi može reći, ali se tako uopšte ne može misliti. Ako se otvoreno odričemo učešća u svemu kolektivnom, ako se ne solidarišemo sa bilo čim, možemo živeti, ali taj život će biti uzaludan i nesrećan; u tom slučaju ne smijemo očekivati ni solidarnost ni pomoć od drugih u slučaju neuspjeha ili poraza, koji se svima događaju.
Ravnodušnost prema drugima biće nam uzvraćena ravnodušnošću, i na to se ne možemo žaliti.
Normalno je da se rađamo u situaciji koja je od nas krajnje nezavisna i da kasnije, kada nešto i radimo na svoju ruku, situacije u priličnoj meri, premda ne sasvim, ostaju u odnosu na nas nezavisne, ali ih i pored toga moramo prihvatiti.
pescanik.net/radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.