Komentar | Slučaj „Pendek“ i novi lov na našu djecu: Zaboga, ljudi, dokle više?!

Ovih dana pred  Kantonalnim sudom u Sarajevu počelo je suđenje Arminu Berberoviću koji se tereti da je prije manje od godinu (!) skrivio saobraćajnu nesreću u kojoj su poginule pješakinje, doktorice Azra Spahić i Alma Suljić.

Hiljade ljudi su pred slikom uništenih mladih života iz Sarajeva je poručilo: „Nikad više“!

Ponovilo se u nedjelju, 27. januara, u jednom od najužasnijih zločina poratnog Sarajeva. Iz obijesti, na bigajrihak, ubijen divni mladić, jedva punoljetni Faris Pendek.

Krv je ponovo potekla ulicama glavnog grada.

Zaboga, ljudi, dokle više?!

Piše: Faruk Vele, za Radiosarajevo.ba

Jer…

Narednog mjeseca navršit će se dvije godine kako je užasnoj saobraćajnoj nesreći teško povrijeđen divni Orhan Tanović, sin našeg velikog oskarovca, Danisa Tanovića, koji je tek pukom srećom preživio. Nismo li i tada pitali „dokle više“?

Da, kada je prije 16 godina ubijen Denis Mrnjavac, kazali smo: "Nikad više!". Ponovilo se!

Kada je prije skoro 15 godina ubijen Amar Mistrić, kazali smo: "Nikad više!". Ponovilo se!

Dženan, Jelena, Selma, Edita…

Kada je u aprilu 2014. godine pregažena mlada majka Hava Šljivić-Dovadžija, na protestima smo, također, kazali: "Nikad više!". Ponovilo se!

Kada je prije, evo, osam godina ubijen divni Dženan Memić, kazali smo: "Nikad više!"

Kada u junu 2015. godine stradala Jelena Opričić, kazali smo: "Nikad više" A osumnjičeni je pušten na slobodu - "zbog tromosti sistema".

I, naravno, ponovilo se...

Kada je 2016. godine bahati vozač, krećući se vozilom brzinom od 105 kilometara na sat, usmrtio Selmu Agić i Editu Malkoč i pobjegao, kazali smo: "Nikad više". Ponovilo se!

Kada su 2016. godine "zlatna mladež", sinovi lokalnih tajkuna, nanijeli teške povrede Mili Soldi iz Širokog Brijega, gotovo da nismo čuli to: "Nikad više". Ponovilo se, još kako…

Kada je dvije godine kasnije ubijen David Dragičević, sin Davora Dragičevića, kazali smo: "Nikad više". Ubice nisu privedene pravdi, do danas.

Agonija porodica Dragičević, kao i porodice Memić, svjedočila je ne samo o „dubokoj državi“ i dubokom dnu na kojem smo svjedočili.

Kada je 2019. godine izdan i ubijen biznismen Slaviša Krunić koji je govorio "da je Bosanac i da zajedno gradimo državu", ponovo smo govorili: "Nikad više."

Pa, toliki slučajevi femicida, desetine ubijenih žena, uprkos apelima, molbama, krikovima…I opet ništa!

Zlo je, evo, nastavilo da se širi. Jedan mladi život je ugašen u drskom zločinačkom, ičim izazvanom pohodu.

Tek, evo, tupi muk u javnosti, posebno među "nadležnima", dok sami, nažalost, pretpostavljamo da to neće biti posljednji slučaj u crnoj hronici bahatosti, obijesti, sile, koja, evo, Sarajevom i Bosnom sije strah. Smrt i zločine.

Do kada?! Dokle više?! Do nekog novog slučaja u kojem će, ne daj Bože, biti desetine mrtvih u nekoj sarajevskoj ili bh. školi?

Do zalijetanja vozilima u masu? Do kada?! Ima li ovo ludilo kraj?

Svi znamo da sve društvene devijacije imaju svoje (pra)uzroke.  

Ponovit ću. Društvo koje svoje djecu od malih nogu uči nasilnim metodama, da budu "bahati i opasni", da ih se boje, koje teži "izbrijanoj glavi", "brzoj lovi", "moćnom" autu i vezama (šta se smiješ; šta gledaš; znaš li ti ko sam ja!?), koji "postrojavaju" i tuku policajce, koji "cugaju" sa tužiocima, zastupnicima i ministrima…, naprosto mora propasti!

Države postoje zbog toga da štite određene vrijednosti, na bazi takvih pretpostavljenih vrijednosti građani i prave "društveni ugovor", a "monopol nad nasiljem" treba da ima samo - demokratska i pravna država. Jer, kako primjećuje uvaženi prof. dr. Nerzuk Ćurak, "monopol nad nasiljem se pojavljuje kao uvjet izgradnje dobrog društva".

Propast društva

Čini se da ko nas "monopol nad nasiljem" imaju otuđene skupine iz mraka, debelih dosjea, "kockaste glave", bahati, bez empatije, spremni na sve pa i da nekog uklone s lica zemlje…

Gdje su, aman, te tolike institucije. Zašto šute vjerske zajednice koje tako rado dižu glas o „društvenim pitanjima“, gdje briga za moral i vrijednosti društva? Šta je sa akademskom zajednicom?

Da, mračnih patologija je uvijek bilo i bit će ih, ali država i društvo moraju poslati odlučne poruke da takvo što neće biti tolerirano. Ovom društvu nije dovoljna samo „promjena vlasti“ i samodopadnih ministarskih imena, ovom društvu treba korjenita, stvarna promjena!

Opet. Građani su poniženi, poraženi, uplašeni, a bijes kulja. Imali svrhe govoriti da  on mora biti artikuliran i naći izraz u građanskom aktivizmu i snažnom pokretu (a ne uvijek korumpiranim i bahatim strančicama, njihovim "dilovima" i igricama) koji će napraviti prvi korak kao ozdravljenu društva.

U procesima unutrašnjih i vanjskih ataka s ciljem konačne destrukcije države Bosne i Hercegovine, dešava se jednako opasni proces (nakon pljačke ekonomskih dobara) razaranja društva i svih društvenih vrijednosti.

I bez jednog i bez drugog - mi naprosto srljamo u propast.

Vrijeme Mad Maxa

Upravo onako, kako na društvenim mrežama piše moj sjajni kolega, Faruk Borić, čiji post prizivam u pomoć:

„Ubistvo zbog "saobraćajne prepirke", u sred grada, me je konsterniralo, do nivoa da sa odmakom od 48 sati tek razmišljam o tome šta smo mi tačno postali, u kakvo smo se društveno dno pretvorili. Važno je izučavati kako smo došli do ovog dna, ko je sve zakazao, porodica, škola, neformalne grupe, komšiluk... ali i ponuditi neke načine izlaza. A imam osjećaj da se niko nije pretjerano počešao po glavi, izvan uobičajenih floskula, konsternacije baš kakvu sam evo i ja osjetio. Sutra će se biti novi dan, nova nafaka, valjda svakog čuda tri dana dosta, što znači da smo se navikli da se svakakva čuda dešavaju. To što dan-dva nakon ubistva jedva punoljetnog djeteta niko više ne reagira niti prepoznaje važnim društvenu patologiju koju treba nekako konkretno sasjeći, boriti se protiv nje, govori o nedostatku empatije, vrijednosti, znanja, svega.

I ja ne znam šta se "ne da" nekim drugima ako je ovo "to" što se "ne da". Hoću reći, ako ćemo biti carstvo u kojem postoji samo zakon ulice, onda nije važno ko vlada, jer onda smo Mad Max. Periferija periferije, granična oblast s nekakvim plemenima koja otimaju da bi preživjeli“.

U ime Farisa, Denisa, Amara, Dženana, Davida, Orhana, Have, Jelene, Selme, Edite, Alme i Azre… i tolikih drugih, znanih i neznanih, u ime naše djece, danas, i sutra, i prekosutra, za četiri ili pet godina, kažimo odlučno: "Nikada više".

Jer, zaboga, ljudi, dokle više?!