Kome je do pobune, neka ide na odmor

Piše: Nermin Čengić, Protest.ba

Već danima se priča po Bosni i Hercegovini da se “čulo iz provjerenih izvora” kako će se i na ovom trouglom prostoru, po uzoru na već sedmicama popularne Arape, uskoro desiti buđenje i da će narod iz topline i (ne)sigurnosti svojih domova pravo na ulice da traži ono što nema i što se, evo već godinama, baš i ne trudi da ima. Pravdu, sigurnost i državu.

Prepali se u institucijama vlasti pa pokrenuli mehanizme da se vidi šta to narodu ne valja. Posebno ih je dotakla činjenica da je idejni tvorac i, valjda, organizator cijele najavljene halabuke strani državljanin koji uz to živi u trećoj zemlji. Zabrinuta, sve s prstom na čelu, danonoćno vlast ganja informacije, priprema teren, a kako bi mogla uzvratiti sveopštem nezadovoljstvu u Bosanaca i Hercegovaca.

Kako to obično biva, je l’ ko spomene Bosnu odmah se gleda Sarajevo, pa tako gleda i vlast, te je u tu svrhu ovih nekoliko dana kraja februara organizovala i Svjetsko vojno prvenstvo na sarajevskim planinama. Ko da mi ne znamo da takvog čega nema i da to samo vlasti uvježbavaju svoje elitne jedinice da se suprotstavi nezadovoljnom narodu kojeg stranac iz inostranstva konta, sve sa nekakvom studentskom organizacijom ovdašnjom, da izvede na minuse na Dan nezavisnosti ove trokutaste teritorije. A kako je Sarajevo epicentar svog jeda narodnog smjestili su “takmičare” po planinama okolnim da mogu brže bolje reagovat’ kad se mnogi puk sjati na ulice glavnoga grada.

Pri tome se dosjetiše da zabrane komunikacije putem internet društvenih mreža i da onemoguće produbljivanje krize koja prijeti da probudi vulkan odavno razjarenog puka bosanskohercegovačkog. Zabranili su po uticajnim medijima bilo kakve objave koje dovode u pitanje legitimitet i uzoritost vladavine, pa se stranica za stranicom, vijesti za dnevnikom, portal za portalom sjaje i bjelasaju pozitivnom energijom i brojnim radnim uspjesima, novim radnim mjestima, ujedinjenjem gradova, sela i ulica. Narod nasmijan na svakoj slici ljubopitljivo gleda fotografe, očima poručujući – nama je pravo dobro.

E, da. I sve to stade u četiri pasuščića ispuhane nade da su ljudi u Bosni i Hercegovini konačno progledali, uvidjeli da ih magarče, da im gnjilom parom i maglom već godinama napajaju žedna usta, a nesvarljivom ideologijom pune isprane želuce. Sve to stade i nestade u trenu kad se začu špica “Šeherzade” i najava večerašnjeg izdanja reality “Dvora”.

Ti zaboravljeni ljudi su definitivno odlučili da se afirmišu gledajući raskoš i bijedu putem malih ekrana. Tako im se kontejneri čine blještavijim, smeće ukusnijim, a cijene prihvatljivijim. Gledaju i čekaju nekakvog karizmatičnog vođu koji će ih povesti u bolje prekosutra. Takvima nije ni problem a ni prevelika mudrost, nakon svih iskušanih, potrošenih, izblajhanih nadrikaraktera koji prođoše kroz mahalu ovih godina ubaciti novog ublehaša kakav je izvjesni fejsbuk-revolucionar koji već drugu godinu zaredom saziva nekakve “milionske” proteste koje u zadnjem momentu obustavi iz “tehničkih” ili “bezbjednosnih” razloga. Ili ga paranoja savlada pa umisli situaciju s početka ove priče, te se sve svrši tamo gdje je i počelo – u blatu od kojeg je jedina odbrana kačenje za kontejner prepun sažvakanog patriotizma uz nacionalnu svijest o međusobnoj netrpeljivosti nekad komšija sada suživotara.

Kad se nanovo razočaraju saznanjem o ubleharima, nanovo ubijeni u pojam, ljudi nastavljaju gledati svoje sapunjave snove o realizaciji svojih potrošenih života sanjajući da im djeca odaberu pravi put, a ako ne može tako onda je pištolj uvijek izvjestan. Pa dok se ne potamane međusobno što je izvjesnije od bilo čega na ovim prostorima. Jer ovdje se žrtvi smije i ne vjeruje, a zločincu se pruža uvijek nova šansa da pokaže kako može bolje. A zaboravlja se da uvijek može gore.

Gledati tuđi sjaj je svakako primamljivije od stvaranja vlastitog. Jer tuđi i ako propadne, a na kraju uvijek propadne bez obzira na predloženi hepiend, lakše se podnosi uz povike “znao/la sam”. Još jedan vlastiti pad si ne bi mogli oprostiti pa ostajete pritajeni na dnu čekajući novi poziv za spas. Zato, kad vam dođe poziv da ovih dana izađete na ulice, ukoliko to nije sad i odmah poderite taj papir, izbrišite taj mail, i ostavite se tuđe demagogije. Prihvatite se svoje. Jer ako sami niste u stanju organizovati vlastiti protest koji se zatim sasvim prirodno ujedini sa drugima, onda niste ni za šta.

Tek kad sebi pokažete i dokažete da vas nije potrebno pozivati na ulice i kad se na tim ulicama samoinicijativno pojavite, tada ćete steći uslov za bolje. Ali do tad, po mom sudu i pod uslovom da preživite svoj metak, proći će još mnogo Miljacke ispod “Mosta Suade i Olge”. Šta je? Ne znate ko su Olga i Suada? Nema veze.

Uglavnom, kome je do revolucije, protestovanja i sličnih besposlica nek’ se zaputi na neku arapsku destinaciju. Arapi znaju ko su Olga i Suada. Za razliku od vas oni to jako dobro znaju.

Tekst prenosimo sa portala Protest