Kenan Efendić: Smrt bosanskog studenta

Radiosarajevo.ba
Kenan Efendić: Smrt bosanskog studenta

Gledajući iz sarajevske perspektive proteste hrvatskih studenata njihov sarajevski kolega može osjetiti zavidnost i još jednom uvidjeti tužnu činjenicu o smrti bosanskohercegovačke studentske kulture i svijesti. Zagrebački, zadarski, splitski, osječki… studenti u duhu šezdesetosmaša zauzimaju zgrade fakulteta i obustavljaju nastavu kako bi ostvarili određene ciljeve koje oni drže važnima, ali ne samo za sebe nego za društvo uopće.

Upravo na ovoj činjenici motiva i cilja protesta hrvatskih studenata, odnosno na poređenju motiva rijetkih protesta bosanskohercegovačkih studenata i protesta njihovih susjeda, može se uvidjeti drastična, poražavajuća razlika između demokratske i opšte kulturne razvijenosti bosanskohercegovačkog i hrvatskog, susjednog, tako bliskog društva. Naši studenti protestuju noseći transparente na kojima piše „Hoćemo rok!“, glasno uzvikujući istu parolu… Naivan i u stanje našeg društva neupućen prolaznik mogao bi pomisliti kako napredna, mlada generacija Bosanaca i Hercegovaca protestuje zbog poplave turbo-folka i drugih vidova kiča u muzici, tražeći povratak vrijednostima rock muzike.

Zagrebački studenti protestuju istovremeno kada i njihove kolege u Španiji i Francuskoj, boreći se protiv komercijalizacije i birokratizacije visokog obrazovanja u vremenu potrošačkog kapitalizma. Sarajevski i zenički studenti protestuju zbog toga što nemaju valjanu diplomu i stručnu spremu nakon trogodišnjeg dodiplomskog studija. Hrvatski studenti hrabro prozivaju ministra obrazovanja, rektore univerziteta i dekane fakulteta. Bosanskohercegovački studenti, ako se usude, pred televizijskim kamerama o problemu s kojim su suočeni pričaju na potpuno apstraktan način, ne imenujući ni krivce ni osnovni problem.

Nakon ovog nemilog ali ipak jasnog i tačno poređenja postavlja se pitanje uzroka. Zašto hrvatski studenti razumiju probleme društva, ali i probleme svijeta, u kojem žive i u kojem se obrazuju, a naši studenti se pobune (ako se pobune) tek onda kada su lično oštećeni? Zašto je u pobuni i nekom vidu modernog partizanstva hrvatskih studenata očita jaka i jasna društvena i, što da ne, filozofska, svjetonazorska pozadina pobune, dok je u protestima naših studenata prije svega vidljiv motiv lične, niske i jeftine oštećenosti pojedinca, notorna neorganiziranost i nedostatak žara i energije mladog čovjeka? Zašto hrvatski studenti imaju muda ismijavati državnog ministra obrazovanja, i to s razlogom, a naši studenti ne smiju uputiti ni najblažu opravdanu kritiku običnom kantonalnom, sreskom ministru obrazovanja? Zašto su hrvatski studenti sačuvali srž i duh studentske kulture i studentske svijesti mladog čovjeka s otporom prema nesposobnosti i nemoralu vlasti, a bosanskohercegovački studenti traže štelu za ispite dok njihovi profesori po motelima za prolaznu ocjenu seksualno izrabljuju njihove kolegice?

Dati jasan i tačan odgovor koji bi omogućio korake promjene i napretka na ova pitanja značilo bi dati odgovore na mnoga suštinska pitanja o mrtvilu, raspadu i propasti bosanskohercegovačkog ukupnog društva i javnosti. U svim zemljama studenti, odnosno mladi ljudi koji pored znanja i energije imaju osjećaj pravde i dobra, jesu važni čimbenici svih društvenih mijena i procesa. Moldavsku „twitter“ revoluciju nisu iznijeli penzioneri ili ratni i neratni invalidi. Ispred zgrade u kojoj se održava samit G 20 ne protestuju radnici koji mjesecima ne dobivaju platu nego mladi ljudi, studenti…

Nameće se preteško pitanje smrti bosanskohercegovačkog studenta. Ili barem pitanje njegove dugogodišnje hibernacije i nesposobnosti da prepozna prave vrijednosti društva, kulture, civilizacije, nauke, demokratije, morala… Bosanski studenti nisu, ipak, toliko mrtvi da ne bi protestovali kada im se ukida aprilski, socijalni (pridjev dovoljno govori o poniženju) rok za ispite, ili kada nakon završenog studija ukapiraju da su zakonom prevareni… Bosanski studenti nisu mrtvi kada u Sarajevu treba spaliti dansku zastavu jer je neki tamošnji dnevnik objavio karikature poslanika Muhammeda, bosanski studenti nisu mrtvi kada se u Banja Luci treba boriti protiv nezavisnosti Kosova, bosanski studenti su veoma živahni kada u Titovoj ulici treba proslaviti pobjedu Turske a poraz Hrvatske na Svjetskom nogometnom prvenstvu, bosanski studenti su snažni i brzi kada se u Mostaru treba potući zbog utakmice između Hrvatske i Turske.

Ali, bosanski studenti jesu mrtvi kada u studentskim domovima nemaju tople vode i dovoljno hrane, jer mediji jedva iz mišjih rupa izvlače predsjednike kojekakvih studentskih asocijacija da bi ovi pričali kako su oni, eto, jadni i bijedni… Mislim da mogu proći godine loše hrane i hladne vode u studentskim domovima a da će studenti, upravo žrtve takvog haosa, čekati da im se vlast smiluje.

Ipak neozbiljno je i nepošteno tek tako studentima redati primjere njihovog mrtvila, lijenosti i opšte nezainteresiranosti za svijet i društvo u kojem žive. Ko je proizveo takvu generaciju mladih zombija?!

Sadašnji studenti uglavnom su rođeni u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća, što će reći da su u mašineriju obrazovanja i vaspitanja ubačeni u toku rata. Sistem obrazovanja i odgoja zasnovan i modificiran u ratu bilježi visoku stopu klerikaliziranosti, nacionalističke ideologiziranosti, poslušnosti svakom vidu nacionalnog, finansijskog i vjerskog autoriteta. Sadašnji studenti učili su pisati i čitati, počeli saznavati svijet i život u trenucima kada se društvo ne samo fizički, ratom i smrću, nego i suštinski, ideologijama i političkim ciljevima, raspadalo.

Ali su se istovremeno u Bosni i Hercegovini izgrađivala, na ratu, sukobu, strahu i dresuri, nova, paralelna i suprotstavljena, nacionalno i religijski ograničena, zatucana i umrtvljena društva. Čovjek koji je u ratu imao 25, 30 ili 35 godina još uvijek može pamtiti drukčiji život, drukčiju svijest i drukčije sisteme vrijednosti, pa ih bez obzira na rat, traumu i patnju može regenerirati i crpiti iz njih drukčiju energiju. Čovjek koji sada ima 20 do 25 godina sav je obilježen ratom, podjelom, mržnjom i zatvaranjem svijesti i razuma u geto jedva-milionskih marginalnih evropskih naroda.

Sistem obrazovanja izgrađen na ratu, nacionalnoj ideologiji i međuetničkoj mržnji ne može nikada proizvesti samomisleće pojedince, jer cilj svakog totalitarizma (a bosanske nacionalne ideologije jesu totalitarizmi) jeste uništiti razum pojedinca i u potpunosti njegov život podrediti „izgradnji i očuvanju nacionalnog identiteta“. Takav sistem obrazovanja, u tako getoiziranom društvu, pod pokroviteljstvom vlasti koja zbog samoodrživosti generira konstantni sukob proizvodi nove generacije ljudi koje su spremne dati život i dati mladost ne za ideju opšte slobode čovječanstva nego za ideju izgradnje nacije, zamišljene zajednice, kojom manipulira i koju pljačka elita sastavljena od finansijskih moćnika, kriminalaca, političara i vjerskih dostojanstvenika, a akademska zajednica ih otvoreno podržava.

Mogućnost pobune i mogućnost protesta, odnosno svijest o dobru i svijest o zlu, kod generacije sadašnjih studenata je potpuno ubijena ili, nadajmo se, zatučena, pričom (ali i radom) o izgradnji nacije, o žrtvi, o genocidu, o ugroženosti, o lažnoj povijesti, o lažnim ljudskim i nacionalnim veličinama. Sposobnost racionalnog promišljanja i uključivanja u tokove modernog svijeta i korespondencije sa istom generacijom u drugim dijelovima svijeta ubijena je religijskim ograničavanjem na fiksne spoznaje, konačne i velike istine, te konstantnim zatvaranjem u male etničke torove.

Sadašnjoj generaciji studenata ugrađen je čip nacionalnog/etničkog i religijskog, preko kojeg se svaka činjenica, svaka spoznaja, svaka informacija prelamaju i preispituju iz pozicije tobožnjeg nacionalnog interesa, iz perspektive suglasnosti određenog mišljenja s religijskom dogmom, i – što je najgore – iz perspektive neophodne kvantitativne, isprazne razlike od tobožnjeg neprijatelja.

Cjelokupni sistem vlasti, u suradnji s religijskim centrima moći i uz zdušnu podršku krupnih kapitalista, učinio je sve da ubije slobodu misli i otvorenost uma u novim generacijama Bosanaca i Hercegovaca, kako bi svi, i vlast i religijski moćnici i krupni kapitalisti, u narednim decenijama imali sigurnu, odanu i stabilnu klijentelu koja i ne zna za mogućnost otpora i pobune.

Akademska zajednica, odnosno intelektualna i univerzitetska elita jednostavno je pristala pothranjivati izgradnju ovakvog zatvorenog anti-društva i odlučila učestvovati u hiperprodukciji odanih zombija. Ako univerzitet nije centar otpora društvenom haosu, ideologiji, moći i totalitarizmu na profesorskom nivou, potpuno je apsurdno očekivati da studenti ponesu zastavu slobode mišljenja i opšte pravde, jer upravo su ih odgojili i odgajaju profesori koji seksualno iskorištavaju studentice, koji po mišljenje idu u partijske centrale ili raskošne urede vjerskih vođa, plagiraju kvazi-naučne radove, bogato naplaćujući svoju odanost i uživajući potpuni imunitet pred jedva postojećim pravosudnim sistemom.

U suštini, kratko i jasno kazano, proizvedena je generacija zaglupljenih i nemislećih studentskih masa. Možemo se nadati samo tome da možda upotrebom moderne tehnologije, internetskim povezivanjem sa ostatkom svijeta, utjecajem rijetkih slobodno mislećih profesora i stanjem opšteg haosa dođe do buđenja jedne skoro pa potpuno izgubljene generacije Bosanaca i Hercegovaca.

Dok se ovo čudo ne desi možemo samo sa zavišću gledati i čitati vijesti o tome kako hrvatski i evropski studenti ulažu svoju mladost u izgradnju boljeg i poštenijeg svijeta. A istovremeno možemo ući u anale globalne i svevremene bizarnosti jer su na sjednicu parlamenta provalili ne studenti, ne mladi ljudi, nego invalidi.

radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak