Kako nas vide drugi: Crnogorci u Sarajevu

Radiosarajevo.ba
Kako nas vide drugi: Crnogorci u Sarajevu
Kolege s crnogorskog Radija Bar imaju običaj da povremeno upriliče zajedničko putovanje, kao svojevrsni "team-building". Tako se desilo da su, nakon trideset godina, ponovo vidjeli glavni grad BiH. Ovo su njihovi utisci.

Piše: Milan Vujović, Radio Bar, za Vijesti.me

Nedavno smo, za vikend, bili u Sarajevu. Spavali smo dvije noći u solidnom hotelu “Grand”. Na povratku, zadržali smo se dva sata u Mostaru i sat u Trebinju.

Ostvarila mi se želja da gledam predstavu u otmenom zdanju sarajevskog Narodnog pozorišta. Iako piše da je “Elizabeta Bam” komedija, to je, valjda, satirična drama. Kažem “valjda”, jer sam malo šta razumio – većina mladih glumaca govorila je brzo i – nerazgovjetno. I, što jest jest – glava mi je dva put klonula, pošto mi se strašno spavalo. Ipak, opšti utisak je povoljan, prvenstveno zbog ambijenta, koji me podsjetio na nekadašnji ambijent u beogradskom bioskopu “Jadran”, sa udobnim sjedištima i mladim, veselim, lijepim ljudima i njihovim prijatnim mirisima oko mene.

Sarajevo se, iz ugla putnika namjernika, ni po čemu ne razlikuje od drugih evropskih glavnih gradova i, za razliku, recimo, od Podgorice, u njemu se ima šta vidjeti, od stare Baščaršije do moderne kule “Avaza”, koja je gotovo zaklanjala vidik iz moje sobe.

I sad, nekoliko dana po povratku, bole me noge. Mislim i dalje da čovjek ne može da upozna neki grad ako ga ne prešparta...

U “Kući sevdaha” popili smo najljepšu kafu u Sarajevu.

Na Marin dvoru tražio sam Marin ili Marijin dvorac i nisam ga našao, jer sam skliznuo u “Sarajevo siti”, nešto između beogradskog “Ušća” i podgoričke “Delte”. Marin dvor je, u stvari, naselje na desnoj obali Miljacke, između centra Sarajeva i “Skenderije” . Dobilo je ime po istoimenoj palati izgrađenoj krajem 19. vijeka, Augusta i Marije Braun, austrijskog industrijalca i njegove supruge.

Slikao sam se na mjestu sa kojeg je Gavrilo Princip, prije 103 godine, pucao na Franca Ferdinanda. Njegovih čuvenih stopa tamo više nema.

Na zgradi Vijećnice i dalje stoji onaj natpis koji ne ide u prilog sveopštem pomirenju u Bosni i Hercegovini do kojeg, kad-tad, mora doći.

Preko puta Vijećnice, na drugoj obali Miljacke, nalazi se “Inat kuća”, koja je nekad bila na mjestu Vijećnice. Tu je Austrougarska htjela da napravi građevinu nikad prije viđenu u Sarajevu kako bi pokazala svoju moć. Ali, stari Benderija nije htio ni da čuje da mu se sruši kuća. Poslije dugih pregovora tvrdoglavi starac je zatražio od Monarhije da mu isplati kesu dukata i prebaci kuću na drugu stranu Miljacke, ciglu po ciglu, kamen po kamen. Starac je, kažu, svakodnevno nadgledao radove sjedeći na obali Miljacke, s vremena na vrijeme opominjao neimare da budu pažljiviji i mirno pušio.

U jednom restoranu, na nekoj vodi, imali smo tradicionalnu, zajedničku, večeru. Ko nije slušao to dvoje vokalnih solista, taj ne zna šta je patnja. A neprikosnoveni hit bila je ona pjesma sa vanredno glupim stihom: “Opraštam ti reke i ravnice, neke krupne stvari, al’neću sitnice”.

Ne znam jesu li ćevapi kod “Želje”, kao što kažu, komercijalizovani i izvikani, ali taj ukus se ne zaboravlja. Osim toga, više volim da jedem tamo gdje je gužva, nego tamo gdje nikog nema.

U Sarajevu sam se osjećao kao kod kuće. Mada se i kod kuće, evo neko doba, ne osjećam baš najbolje...

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak