Jerko Bakotin: Kuljiš je malograđanin i podlac

Znaju li mladi novinari raditi svoj posao? Šta to mogu da nauče od starijih kolega koji danas egzistiraju kao kolumnisti?

Hrvatski medijski prostor potresa oštra polemika u kojoj mladi novinar Jerko Bakoti, prošlogodišnji dobitnik nagrade Hrvatskog novinarskog društva za seriju reportaža s Bliskog istoka, reagira na tekst Denisa Kuljiša.  EPH-ov kolumnist o novinarima piše kao o galiotima koje iscrpljene moraš bacati u more, na što je Bakotin kod Kuljiša dijagnosticirao podlo pizdunstvo i malograđanštinu. Premda se dešava u susjednoj državi, polemika ima obilježja univerzalnog. Pročitajte argumente mladog novinara prvobitno objavljene u listu Novinar - stručnom glasilu Hrvatskog novinarskog društva, a potom i na protalu Lupiga.com

Piše: Jerko Bakotin

Denis Kuljiš podlac je i malograđanin. Da pojasnim - podlac je u moralnom, a malograđanin u svjetonazorskom smislu. Na čemu temeljim to opažanje? Razloga je na stotine, no kako mi prostor čitavog ovog časopisa ne bi bio dovoljan za njihovo nabrajanje, osvrnut ću se na tekst objavljen u prošlom broju Novinara pod naslovom "Poslenici enciklopedijskog neznanja".

Riječ je o pogromaško-propagandnom uratku koji zagovara istrebljenje mladih novinara. U okviru naslovljenom "Okovani galioti" doslovce ih krsti "gomilom pizduna" i zaziva brutalno kršenje njihovih radnih prava. Citirajmo u skraćenom obliku: "Osim opće naobrazbe, nemaju ni specijalističku, ne poznaju tipografske fontove, fotografiju, agencijski žurnalizam, investigacijske tehnike (...) ne znaju ništa o onome čime se bave i što prate, ne razumiju društveni kontekst, ustrojstvo stranaka, arhitekturu investiranih lobističkih interesa ni politički proces ekonomiju i socijalnu stratifikaciju. Nemaju informatore... Nemaju šarma (...) Kako se s gomilom takvih pizduna uopće mogu praviti novine ili televizijske emisije? Ne mogu, naravno. S njima upravljaju kao s okovanim veslačima venecijanske galije - bič i bubanj (...) s tim da svaki dan nekoliko iscrpljenih galiota, bez obzira na sindikalni ugovor, moraš baciti u more."

Dakle, Denis Kuljiš podlac je i pizda, jer samo pizda može ovako nešto napisati. Nadalje, D. K. je još jednom pizda, jer piše po domaćoj zadaći svog trenutačnog gazde Ninoslava Pavića. Pavić je, naime, mnogo puta na sličan način govorio o svojim zaposlenicima. Između ostalog i to kako se nada da na posao dolaze s grčem u želucu. Kako big boss ipak ne može ovako javno divaniti, nedavno je kazao da će "one koji nisu dorasli današnjim zahtjevima u novinama ili su propustili da se istaknu, na prijateljski način uputiti u nove životne izazove".

Konačno, Denis Kuljiš je po treći put pizda, jer je čitav njegov tekst izveden kao žalopojka, prava jeremijada za prošlim vremenima kada je bog lično hodao po zemlji i u formi gospode-novinara prosvjećivao narod. Najviše je, naravno, učinjeno kada je kazao "Neka bude Kuljiš", ako izuzmemo mogućnost da je sam Kuljiš bog.

Encikopedijsko neznanje

Ključno je da Kuljiš cendra za dobrim starim građanskim vremenima i visokonaobraženim srednjeuropskim gospođama u dugodlakim nutrijama koje su uređivale Svijet po visokim žurnalističkim standardima. A danas su se, pak, "redakcije nezadrživo počele puniti tipovima koji su izašli iz kloake (...) Pijanci, ništarije, propaliteti bez građanskog i gradskog zaleđa posvuda su prevladali osim u jednom ili dva nezavisna lista, pa su nestala posljednja utočišta više ili niže kulture, znanja i samosvijesti. Novinari koji dolaze s tim nacionalističkim pokretom (Kuljiš je u međuvremenu u desetak redaka prispodobio čitavu kontrarevoluciju devedesetih), nepismeni su i neobrazovani (...) Svojstveno im je da ne čitaju knjige (...) ne govore i ne razumiju strane jezike, ne poznaju nijemi film, baroknu operu, blues, sufizam, hermeneutiku, kozmogoniju, Masadu i Hagadu, nisu čuli za Bhagavadgitu ni za američku pitu...". A zatim, krešendo ove tragedije: "Njihovo je neznanje enciklopedijsko".

Kuljiš je podla pizda zato jer su upravo njegov gazda i oko njega okupljeni pajaci uništili naše novinarstvo. Potom su zaposlili upravo takve izgubljene novinare koje se može batinati i slati na velevažne zadatke poput maltretiranja Mirjane Sanader. Onaj koji je u svemu tome sudjelovao sada ih naziva okovanim galiotima, zagovara otkaze i "bičevanje". To je cinično razotkrivanje vlastite pozicije, ali i znak da su stvari postale potpuno jasne. Naime, Pavić & Kuljiš toliko su neodvojivi od uništavanja novinarstva - s druge strane, potpuna je istina da su izumili našu medijsku industriju - da ovo naricanje zvuči jednako apsurdno kao da se Franjo Tuđman krajem 1995. zgrozi nad činjenicom da u Hrvatskoj više nema Srba ili da živimo u autokratskom režimu. Drugo, Kuljiš zagovara nadničarsko ropstvo. Zgodno bi zvučalo kazati - "fašistoidno-eksploatatorska pozicija", no ona nije niti to. U tom sistemu Denis Kuljiš tek je predradnik koji ovdje na veseliji način zastupa teze svog gazde. "Kuljiš bič gazdin" - kad Pavić cmokne jezikom, Kuljiš bičuje.

Osim toga, Kuljiš u svojem prikazu novinarskog Zeitgeista u jednom momentu piše da su "mudri i oprezni čekali da umre Tito, poslije će čekati da rikne Tuđman, ili ode Sanader". To je posve degutantno, jer je Pavićeva medijska kuća Sanadera gladila po jajima proporcionalno tome koliko sada cipelari njegovu lešinu zajedno s polumrtvom familijom. U čemu udarničku ulogu - dostojnu "Spomenice doktora Mengelea" - ima supruga D. K. Dotična je inače odnedavno angažirana na HRT-u zahvaljujući utjelovljenoj prosvjećenosti, umalo bojnici Hloverki Novak Srzić.

DK kao malograđanin

Nakon što smo pokazali pizdunstvo D. K.-a, prelazimo na malograđanštinu. Zašto je D. K. malograđanin? Pa zato jer primarna funkcija glupavog nabrajanja pojmova "strani jezici", "nijemi film", "barokna opera", "blues", "sufizam" ili "hermeneutika" nije da ukaže na navodno ili stvarno neznanje mladih novinara, nego da poruči "ja sam pametan, a vi ste pizduni". Drugim riječima, ti pojmovi su perjanica kojom se kiti poglavica Veliko Znanje, posljednji punokrvni novinar. Kako je perjanica ovdje čista dekoracija, radi se o običnoj malograđanštini. Odnosno, frustriranoj žudnji da se bude nešto što se ne može biti, a radi vlastitih mentalnih i karakternih ograničenja.

Ako pretpostavimo da i jest poželjno, zašto bi - pobogu - bilo nužno da novinar razumije Gadamerov heremeneutički krug? Kako će nekome poznavanje barokne opere omogućiti da razotkrije malverzacije na zagrebačkoj Gradskoj skupštini, HRT-u ili u poslovanju Pavićevog jarana Ivice Todorića? Znam da je Wiene snimio "Kabinet doktora Caligarija", pa se zbog toga razumijem u problematiku škverova? Ili ću lakše nabaviti dokaz o Sanaderovih 800 tisuća maraka provizije? A što bi, na kraju, trebalo značiti "poznavanje Masade"? Naime, riječ je o antičkoj tvrđavi u istočnom Izraelu. Da li Kuljiš diskreditira sve novinare koji u životu nisu obišli Masadu, dakle jedno 90-99 posto svjetske populacije? Uzaludno je tražiti logiku u Kuljiševom lupetanju ili ukazivati da novinari u svojim sektorima mogu biti izvanredni bez da poznaju išta od toga. Uostalom, sve što je on nabrojio pojmovi su, fenomeni ili umjetnički pravci koje poznaje svaki mrvicu zainteresiraniji student humanističkih znanosti.

"Sloba je barem bio manga"

U istom tekstu imamo i "sociološki" prikaz odnosa inteligencije i vlasti, prema činjenicama pustopašan kao i sve ostalo što autor potpisuje. Između ostalog, tu stoji i da je "zanimljivo da je u Zagrebu ona (inteligencija) bila privržena režimu dok je u Beogradu ostala u opoziciji. Zagrebački inteligent bio je tuđmanovac, a beogradski antimiloševac. Pri tom je Tuđman završio šest razreda osnovne škole i vojni partijski kurs u trajanju od jedne godine, a Sloba Milošević bio je najbolji student beogradskog Pravnog fakulteta". Pozadina ove tvrdnje je, valjda, Sloba je barem bio manga, a mi opet pohrlili za budalom. Dakle, opet stereotip o egzotičnim Srbima koji su, rekao bi Bajaga, "žestoki momci velikog srca i kad se pije i kad se ljubi i kad se puca".

No Kuljiš i ovdje laže za potrebe svojih masturbatorskih kompleksa, jer su se gotovo svi beogradski praksisovci na čelu s Ljubomirem Tadićem željno postrojili kad je zatrubila truba s Kosova. Da ne govorimo o Dobrici Ćosiću koji je jedva dočekao postati sluga Miloševićevog režima zbog čega je nagrađen pozicijom predsjednika SRJ. Mirko Kovač ispisao je nekoliko briljantnih knjiga katalogizirajući srpske intelektualce koji su se odali nacionalističkom smradu. Ne sumnjam da ih Kuljiš - kao autentični ne-pizdun - zna napamet. Da se razumijemo, ne pada mi na pamet braniti takozvane "hrvatske intelektualce".

Sve veće od života privlači gomilu

Malograđanina zaboli ona stvar za činjenicu da je stereotip samo jedan dio istine, njemu je bitno da se ne zamara razmišljanjem. Kao u tekstovima o "sukobu zapadne i istočne Hrvatske" Kuljiš podilazi masi i pretvara se u njenog glasnogovornika. Baš u stilu D. K., mogu se praviti pametan i pozvati na Günthera Grassa koji kaže da "sve veće od života privlači gomilu". I Kuljiša je tako fasciniralo sve što mu se učinilo veće od vlastitog života, poput projekta Tome Horvatinčića ili bečkih "advokata u kraćim crnim kaputima staromodnog kroja koji nose najmodernije, upadljive crvene Miklijeve naočale".

Svaka je malograđanština, pa i Kuljiševa, između ostalog i nerješiv kompleks manje vrijednosti. Stoga je nakaradno da iza dijela o Slobi i Franji dolazi tvrdnja da "u Zagrebu uvijek trijumfira malograđanska forma, čak i kad se izgubi građanska supstancija". Što bi bio smisao ove papazjanije? Naime, ako "uvijek trijumfira malograđanska forma" onda je jasno da to važi i onda "kad se izgubi građanska supstancija".  Dakle, ovo "čak" ima istu funkciju kao i čitav Kuljiš - da prodaje muda pod bubrege.

Okvir o "okovanim galiotima" završava suludom kvazimarksističkom besmislicom. Naš junak, e kako bi rastumačio nekorištenje "rezidualnog kulturnog potencijala društva" provodi "obrat temeljne marksističke formule". Navodno je "razvoj društava nadišao stupanj razvoja sredstva za proizvodnju". Kuljiš ovaj, Amerikanci bi rekli, "mambo-džambo" piše u doba dok smo po mogućnostima Interneta ili Wikileaksa u 21. stoljeću, a mentalitetno u devetnaestom. Malograđansko je i tuljenje za zlatnim dobom, jer svako vrijeme je jednako dobro ako vam je stalo, napisao je netko koga u ovo ne želim uvlačiti.

Zaključno, jadno je novinarstvo u kojem ovakav D. K. nešto predstavlja i piše to što piše, ulijevajući svoje fekalije ravno u naša usta. Na njegov tekst gotovo ni nema smisla odgovarati. Osim elaboriranja gazdine politike, njegova jedina funkcija privlačenje je pozornosti na ostarjelog i sve nebitnijeg Kuljiša. On, naime, može objavljivati još jedino maštovite sastave, nesumnjivo zabavne i vrijedne, uz to pisane zaista vrhunskim stilom. Bili bi još vrijedniji da se ne izdaju za ono što nisu, nego da se prodaju kao bajke ili kao politička satira. Ali, za to bi trebalo poštenja, čega u Kuljiša nema.

Sve u Kuljiševoj ulozi u priči o "reketiranju" Bakira Hadžiomerovića pročitajte u vezanim člancima: 

Šta se krije iza priče o 'reketiranju'?

Sumnjivi dokument o navodnoj korumpiranosti Hadžiomerovića