Jahjael Kamhi: Težak je put uzvodno, Jadro!

Piše: Jahjael Jaša Kamhi, Kanada

Ne znam šta mi bi da napišem ovako pismo Tebi, Jadro! Niko mi to nije tražio. A onda pomislim, možda  nekim mojim dragim prijateljima treba reći da ih cijenimo i volimo i poštujemo. I nije da to nije važno. Lažu svi koji to kažu. Ogromno je vazno da te neko voli, da ti se divi, da te cijeni.

Jadro, ako ovo moje pismo moze biti neki sprud na kojem ćeš se odmoriti, onda kada pomisliš da ne možeš dalje. Zasluzila si ovako pismo, i molim te: Ne budi mi umorna, Jadro!

Poznajemo se dugo, bez obzira što nas sada dijele neke daljine i neka ogromna mora, i ja znam da smo uvijek bili pravi prijatelji, onako kako treba nazvati naše dugogodišnje druženje.

Bio sam svijedokom tvojih porodičnih događanja, ne uvijek ugodnih, i uvijek sam se divio tvojoj ogromnoj snazi, volji i umijeću kojim si vodila svoju porodicu kroz život.

“Život je uvijek plovidba uzvodno”, rece jednom Đorđe Balašević.

 Znam, treba nam ogromno napora da se održimo na površini. Šibaju nas vijetrovi i talasi i ponekad pomislimo: Potonuli smo, nema nas više, gotovo je!

A onda nas ta ista prirodna sila izbaci na površinu i dozvoli nam da udahnemo, da se malo odmorimo na nekom uzvodnom sprudu koji se našao na našem putu uzvodno. Onda, sa novim danom opet nastavljamo nas put uzvodno, duboko svijesni da nas opet ta ogromna snazna priroda može iznenaditi i povući na dno.

Ti si se uvijek znala nositi sa tim brzacima i silama koji nas vuku na neku drugu, neželjenu stranu. Ja sam siguran da te tvoje umijeće nije i nikada neće napustiti. I zato sam siguran da će tvoji uzvodni putevi biti uspješni, kao što su uvijek bili i do sada.

Svi se mi nekako ne damo, krivudamo između brzaka i virova, vjerujući da će voda ispred nas biti mirnija. A ako i ne bude, opet ćemo nekako naći načina da udahnemo i još snažnije zaveslamo, kako drugačije, nego uzvodno!

 Kažu neki učeni i mudri ljudi da nas život uvijek  iskušava i provjerava koliko to mi možemo. 

Ne daj nam , veliki Boze, da ikada saznamo šta su ljudi u stanju da istrpe.

 Ako si sada malo umorna, Jadro, stani i osvrsni se niz rijeku koju zovemo život i pogledaj dokle si došla - veslajući uzvodno! 

Daleko, mozda mnogo dalje nego sto si i sama pomislila da ces ikada moci.

I zato ti se divim.

Sada su nam dosle neke godine kada se lako zaplače. Budemo tužni, ponekad ni sami ne znajući zašto. Mislimo da nećemo moći više. A onda dođe neki poziv, neko pismo, od dragoga nam prijatelja koji kaže da još misli na nas, pa nam nekako bude drago da još neko misli i na nas.

 To je upravo neki Božiji dar, koji nam je poslat da nas osviježi i da nam da snage za dalji put.

 Sretni su svi oni koji bogatstvo  cijene onim što su uradili za druge.

Ti si jedna od tih sretnika, Jadro.