In memoriam | Budimir Lončar – posljednji šef diplomatije Titove Jugoslavije

Budimir Lončar, diplomat, partizan, svjetski državnik, moj prijatelj, preminuo je u Preku, mjestu u kojem je rođen 1. travnja 1924. godine, javio je jučer poznati hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina.

Posljednji ministar inostranih poslova Titove Jugoslavije, kako je u uvodu knjige „BUDIMIR LONČAR od Preka do vrha svijeta“, napisao njegov biograf Jakovina, ovaj višestruki ambasador, savjetnik i pregovarač, u svojoj je devedeset i petoj godini (2019.) bio diplomat koji je imao više utjecaja i kontakata nego svi hrvatski šefovi diplomacije zajedno a vjerojatno i od svih postjugoslavenskih ministara vanjskih poslova.

Piše: Dragan Banjac, za Radiosarajevo.ba

Bio je pravi profesionalac, čovjek koji ulijeva povjerenje, neko kome se obraćate za pomoć kao što želite otići k liječniku za kojeg znate da je dobar, govorio je njegov suradnik, kasniji predsjedavatelj Opće skupštine Ujedinjenih naroda i ministar vanjskih poslova Republike Makedonije, Srđan Kerim.

Velikan jednog vremena

Poznavao je sve i svi su poznavali njega. Bio je aktivan, razgovarao je sa svima koji su nešto značili u političkom životu i održavao kontakte s najvažnijim diplomatima koje je upoznao tijekom svoje duge karijere. U isto vrijeme Lončara su, uz maršala Tita, u Hrvatskoj gdje je u 21. stoljeću živio, vjerojatno napadali najviše od svih jugoslavenskih političara, bez obzira na to što je imao pristup krugovima koji su za (post) jugoslavenske kolege bili nedostižni, daleki, mitski.

Lončar je rođen 1924. u mjestu Preko na ostrvu Ugljanu. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu. Nakon okupacije Jugoslavije 1941. pristupa ilegalnom antifašističkom pokretu a naredne godine Narodnooslobodilačkoj vojsci. Tokom rata obavljao je odgovorne dužnosti u organizacijama Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) za Dalmaciju, a poslije rata u Ministarstvu unutrašnjih poslova Narodne Republike (NR) Hrvatske.

U Ministarstvo spoljnih poslova Jugoslavije prelazi 1949. godine, a već naredne 1950. imenovan je za vicekonzula u jugoslovenskom generalnom konzulatu u New Yorku. Na toj dužnosti ostaje šest godina, a po povratku u Beograd preuzima rukovođenje Grupom za analizu i planiranje pri Državnom sekretarijatu za inostrane poslove i postaje savjetnik državnog sekretara Konstantina Koče Popovića.

Učestvovao je u pripremama Prve konferencije nesvrstanih zemalja u Beogradu 1961. i u radu Druge konferencije u Kairu tri godine kasnije. Za ambasadora u Indoneziji imenovan je 1965. godine, jugoslovenski ambasador u Nemačkoj je 1973. godine, a 1979. je imenovan za ambasadora u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). U vrijeme Titove bolesti od američkih zvaničnika dobija diskretne garancije „da će Amerika u slučaju sovjetskog napada na Jugoslaviju stupiti u rat sa SSSR-om“.

Od 1984. do 1987. bio je zamjenik, Raifa Dizdarevića, saveznog sekretara za inostrane poslove, a krajem 1987. postaje jugoslovenski sekretar za inostrane poslove u vladi Branka Mikulića, gdje ostaje i 1989. i u vladi Anta Markovića.

Tokom 1991. godine pokušava spriječiti rat u Jugoslaviji. U jesen iste godine, užasnut agresijom na Hrvatsku, podnosi ostavku... Lončar je savjetovao dvojicu hrvatskih predsjednika, Stjepana Mesića i Ivu Josipovića.

Od 1964. je bio u braku sa Janjom Bralo s kojom ima dva sina, Srđana i Ivana.

Na promociji srpskog izdanja pomenute knjige profesora Jakovine o njemu (29. aprila/travnja 2022.) u sali na Kolarcu tražilo se mesto. Iako je bila slabog zdravlja insistirao je da „samo dvije rečenice“ kaže i Latinka Perović.

Suze za Jugoslaviju

Dan kasnije potpisniku ovih redova u svom stanu je s knedlom u grlu rekla „da je Leka bio veoma omiljen u Beogradu, ali da ga je taj grad ispratio kamenicom u prozor prilikom novogodišnje večere s prijateljima u njegovom stanu“.

Za takve “ispraćaje” Beograd se specijalizovao. Lončaru kamenica u prozor, Mirku Kovaču od šešeljevaca fotoaparat u glavu...

Te večeri u maloj Sali Kolarčevog narodnog univerziteta Lončar nije skrivao tugu što nije spriječeno srljanje Jugoslavije u krvavi rat, ali da (mu) ostaje utjeha da je ona bila veliki i složen politički projekat, bila poštovana na svjetskoj sceni i da je valjalo truda graditi je.

I suze su samo navirale, maramica se nakvasila.

Ilja Grigorijevič Erenburg piše u „Francuskim sveskama“ da su Francuzi „uvek umeli da privuku svojoj kulturi došljake iz drugih zemalja. Italijan Lili stvorio je francusku operu. Poljakinja Marija Kiri igrala je veliku ulogu u razvoju francuske fizike. Slikari – Englez Sisli, Holanđanin Van Gog, Španac Pikaso, Italijan Modiljani, Rusi Šagal i Sutkin. Pesnik Heredija je sa Kube, Grk Papadijamentopulos pod pseudonimom Žan Marea, Gijom Apoliner (Poljak kastrovicki)”.

Beograd i Srbi u tome nisu umiješni.

** Fotografije iz knjige "Budimir Lončar - od Preka do vrha svijeta" autora Tvrtka Jakovine