Haram vam bilo, opet!

Piše: Faruk Vele

Kolege sa Al Jazeere Balkans nedavno su objavili veoma zanimljiv dokumentarni serijal pod za bosanske prilike sasvim primjerenim naslovom "Kraj s krajem". Kroz serijal defiliraju galerije zanimljivih ličnosti, naših komšija, sugrađana, "zemljaka" koji pričaju priče naših života, o krpljenju rupa, o tome "kad sića natjera, da pazimo, razvlačimo sve do prvoga".

Vitez Koja

Taj svojevrsni socijalni presjek Bosne i Hercegovine na najbolje način pokazuje kako živi i preživljava najširi sloj građana ove zemlje.

Šta o tim i takvim građanima Bosne i Hercegovine misli ministar finansija BiH Vjekoslav Bevanda, vječiti Vitez Koja državnog novčanika, koji je ove sedmice najavio moguće povećanje plaća u institucijama BiH i njihovo vraćanje na nivo iz 2012. godine, sigurno nećemo saznati.

Ovaj skandalozni plana dešava se to, onako "neofirno", upravo u izbornoj godini kada glasačka mašinerija ponovo treba biti "podmazana" i pripremljena za novo šišanje ovaca, sve u jeku ozbiljnijih najava i povećanja PDV-a! Da ne govorimo o ranijem povećanju akciza. I tada su nas uvjeravali "da ga nećemo ni osjetili".

No, to da su najavu povećanja plata iz usta čovjeka koji već 13 godina s raznih funkcija upravlja federalnim i državnim novcem, odšutjeli opozicija, NGO sektor, pa i mediji, još je strašnije i može biti samo indikator da demokratski kapaciteti u našoj zemlji atrofiraju, otupljuju i da vlast može da radi šta joj je volja, bez da vodi računa o tome da će na to više iko reagirati.

Potvrđuje to i priča naših kolega o golemim iznosima koje su zastupnici i delegati Parlamenta BiH inkasirali za godinu nerada.

Zaglavili smo tako u tranziciji demokratskog procesa gdje se, kako je primijetio kolega Danijal Hadžović, naše društvo dijeli na "uhljebe i one koji bi to htjeli biti", u kasnu podjelu gdje nikog nije briga za onog u lošijoj poziciji.

Bevanda se pravda "burom u čaši vode" i tobožnjim pritiscima sindikata koji traže povećanje primanja. To je njihovo legitimno pravo, zato sindikati i postoje, ali donosioci odluka bi morali konačno biti natjerani da vode računa o tome koliko je sramno govoriti o povećanju primanja u institucijama dok ono malo zdravog dijela realnog sektora izdiše pod ogromnim nametima, srljajući ka sivoj ekonomiji.

Niko razuman ne može biti protiv pravednije raspodjele sredstava i državnim službenicima, da oni koji stvarno rade dobiju i više, a neradnici - koji život provode po sistemu "radio ne radio, svira ti radio" – ono što su zaslužili. Državne institucije, na koncu, moraju raditi. Ali, tovariti građanima na leđa linearna povećanja primanja ogromnog administrativnog aparata, i to u vrijeme sve većih nameta, može biti samo primjer odsustva bilo kakve veze s realnošću.

Znam ja nas...

Jer, ko će da digne svoj glas za onu ženu koja će danas provesti 12 sati na nogama za kasom nekog tržnog centra, za onu jadnicu koja nisi pelene, jer joj gazde neće dopustiti da napusti kiosk i ode u toalet, za onog rudara koji će na minusima sići u neizvjesnost jame? Na koncu, ko će se založiti za sve one koji nemaju nikakvih primanja i uvjete života. Čak i da stigne reakcija, koga briga?!

Koliko politika Bevande i njegovih kolega ima ikakvog smisla u vremenu egzodusa građana ove zemlje odakle je od 2013. godine, prema zvaničnim podacima, odselilo 200.000 ljudi, i to najvitalnijeg dijela našem društva? Zašto ne razmišljaju kako će taj udar podnijeti naša ekonomija ili su sretni što odlaze oni koji onako nisu glasali za njih!

S druge strane, dražesno je jedinstvo naših političkih prvaka na pitanju povećanja primanja. Nema saopćenja, patriotskog naboja, emocija... Jer, nema tog nacionalnog interesa, te deklaracije, strategije, hercegbosanske ujdurme i mrskog političkoga Sarajeva koji se neće prešutjeti za 500 "joja" u novčaniku.

Sve se to odvija pred našim očima, a preplašena i apatična javnost šuti.

Nekažnjeno ubijaju naše mladiće, građani BiH šute. Gušimo se u smogu, narod se krije po kućama. Uskraćuju nam liječenje, svi gledaju svoja posla. Nema cistostatika, reagensa, zavoja, injekcija, meni, šućur Allahu, i ne treba...

Da, prisjetimo se one mudrosti pastora Martina Niemöllera, jednog dana, kada dođe red i na nas - neće biti nikog da digne svoj glas.