Ahmed Burić: Vazduh smrdi k'o da nebo gori

Predragu Luciću, u spomen

Piše: Ahmed Burić

Vazduh smrdi k'o da nebo gori
lozinka je, „sprema se oluja“,
tužno vidjet', od takvoga Grada,
da ostaje samo šaka jada.
Jer se ognja on bojao nije
a svi drhte ispred gđe Sebije.
Što otjera stotinjak ljekara
odma' stvori nagli višak para,
dugove su sami napravili,
sada lažu da bi omilili,
a svi znaju, šatro mudro šute
da se silni na njih ne naljute.
Junak Bakir, heroj iz trezora
uvijek znade koja pali fora
otjeraj nas i dovedi papka
policijska nek' se sjaji šapka,
nek' izgleda k'o da nešto rade
naživo nam oni dušu vade.
I još nađe pravog saveznika
opštinskoga malog načelnika,
što svu prošlost za fotelju dade,
i za malo sam sebe prodade,
jer je Željko želio još više,
a trebalo uslugu je platit',
i od njega krpu napraviše,
al' valjade glasove (h)im vratit'.
Tako Željkan i ostade mali,
pa se sada Fahro š njime fali,
dočepa se i Šćepo fotelje
da na mlinu on sitno samelje,
dok Bakiru psuje roditelje,
ono bijelo, sa šifrom Keljmendi,
tekstopiscu da je user friendly,
da se lakše ovaj narod slaže,
da i ono neku svoju kaže.
Nema veze, sve se može platit',
Čamparama i zatvor halalit',
novine su guzice i sise,
sa prijestolja nogice mu vise,
dok priziva novo uskrsnuće
gore hladno, od skemlije vruće.
Nikad ne bi, do ovoga sada
da je ahmak prvi čovjek grada
dok se ljudi po Čaršiji dave
u Vijećnici širi misli prave,
dok se barjak iznad glave vije
antifašizam u njega sad slave
pripadnici Handžar divizije.
Mislili su vazda mogu mećat'
Al' Dino im sad sakrio pečat,
izmače se šta se njima sniva
misle sapun, a ono – kopriva.
Nije drugo, nego rado bogu
da nas butum podavi u smogu,
kad za drugo nizašta i nismo,
pokoljenja pisaće nam pismo,
da smo stoka najsitnijeg zuba,
kao ljudi ispali smo – truba,
kad trpimo da nas 'vako taru.
Uzet motku, il' sjekiru staru,
i rastjerat maglu po Mostaru,
po Saraj'vu bagri reći – „neću!“
Jer, kad takvi određuju sreću
i nebo se svađa sa kararom
i ostavlja sunce za duvarom,
da nam ono nikada ne sine,
da ne dođe vazduh sa visine,
i da riba baš od glave smrdi
uguši se, al' svejedno – prdi.
Dok se ljudi oko ničeg glože
k'o u ratu cipele nalože
gušimo se u loncu, uz peći
jer ne smijemo ni istinu reći.
A i oni, ne znaju se svladat',
kad pomremo nad kime će vladat',
da poguše, valjda, to što prije
što iz zemlje još otišlo nije.