Hajrudin Somun: Barbarizam u Al-Aksi

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Nekoliko dana je samo prošlo otkako su izraelski specijalci, naoružani do zuba usred muslimanskog mjeseca posta provalili u džamiju Al-Aksa na Haremi-Šerifu i nasrnuli na vjernike.

Piše: Hajrudin Somun, za Radiosarajevo.ba

Po tome što su prvi put razbili krov te treće islamske svetinje, ali i po mnogočemu drugom ovaj ramazan je jedinstven u odnosima Palestinaca i Jevreja otkako je formirana država Izrael 1948. gidine. Ili otkako je počela palestinska Nakba i nastavila se svih sedam i po decenija. Zbog toga  se strahuje da bi ovaj njegov posljednji petak mogao biti zapamćen po novim izazovima  i provokacijama okupacijskih izraelskih vlasti i izlivima nezadovoljstva i otpora Palestinaca.

Dan Kudsa

Naime, danas je posljednja ramazanska džuma molitva, kada će mnogi muslimani hrliti da je obave na tom Uzvišenom Hramu. A danas pada i Dan Kudsa, Joumul-Kudsa, ili Quds Daya, kojeg je poslije pobjede iranske islamske revolucije 1979. proglasio Imam Homejni kao datum podrške palestinskom narodu i otpora „cionističkom režimu“ u Izraelu, koji će se obilježavati posljednjeg ramazanskog petka.

U Izraelu se prenaglašava upravo to iransko porijeklo Dana Jerusalima, pa su digli pravu uzbunu među stanovništvom, uputili ih da se pripreme za skloništa, poslali pojačanja na granice. Alarmirali su i svjetski proizraelski lobi, pa tako Jonathan Schanzer, potpredsjednik Fondacije za odbranu demokatije (FDD) upozorava iz Vašingtona:

„Quds Day može biti kulminacija plana Irana da ovaj ramazan učini posebno nasilnim.“

Istina je da su sirijske paravojne organizacije, libanski Hizbulah i palestinski Hamas, svi zajedno obučavani i naoružani od iranske Revolucinarne garde, „čačkali“ Izrael raketama za vrijeme masovnih protesta izraelskih Jevreja  zbog namjere premijera Netanyahua da potčini Vrhovni sud.

To je uobičajena logika smrtno zavađenih vojski da udare po slabinama neprijatelja, ali niti je Iranu ni njegovim posrednicima do otvorenog rata sa Izraelom i njegovom armijom, jer ko zna kako bi iz njega izišli. A ko zna koliko na taj način pomažu Palestincima. I onim koji trpe okupaciju  i aparthejd na Zapadnoj obali i u samom Izraelu, i onim  u najvećem izbjegličkom logoru pod vrelim suncem Gaze. 

Palestinci su se našli, možda više nego ikada za sedam decenija, suočeni s namjerom Izraela, onog većinskog, naravno, koji glasa za vlade koje sastavlja Benyamin Netanyahu, da ih svedu na diskriminiranu manjinu, iako ih na Svetoj zemlji, od rijeke Jordan do Mediterana, ima koliko i Jevreja. I da im zatru svaku misao o palestinskoj državi, pa i o paleatinskom identitetu.

Zar izjava izraelskog ministra finansija Bezalela Smotricha da „ne postoji tako nešto kao Palestinci“ ne podsjeća  neodoljivo  na istovjetne tvrdnje utemeljivača Izraela i njegove premijerke Golde Meir od prije sedamdeset i nešto godina.

Kažu Netanyahu je umjereniji, on je jadnik morao da popusti ortodoksnim ultracionistima da bi ostao na vlasti i izbjegao hapšenje. Da je popustio gorima od sebe. Mislio sam da ne može biti niko gori od Netanyahua, ali je on u stvari isti kao i ministar Smotrich samim tim što je njemu i još nekolicini sličnih dao ministarske položaje.

Ima Jevreja u Izraelu koji se stide Netanyahua, ima liberalnih cionista, ima ljevice, ima ih koji se s pravom brinu za svoju sigurnost i sigurnost Izraela. Poznati izraelski novinar Gideon Levy piše ovih dana u Haaretzu:

„Kada Izrael ne želi tišinu, on šalje vojnike u policijskim uniformama na izuzetno sveto mjesto za muslimane tokom njihovog svetog mjeseca. Kada Izrael ne želi tišinu, šalje svoju policiju da barbarski tuče vjernike, obarajući stotine ljudi na ćilime džamije Al-Aksa u Jerusalemu kako bi ih ponizio pred kamerama, kako bi ih arapski svijet mogao vidjeti”.

Izrael „ne trpi tišinu“

Pod onim da Izarel „ne trpi tišinu“, on takođe strahuje da se zračnim bombardiranjem iranskih ciljeva u Siriji, kao odmazdom za njihove rakete, „u jednom trenutku Iran i Sirija više neće moći obuzdati“.

Malo je, nažalost, takvih izraelskih Jevreja poput Gidena Levija. Prije šest godina sam pisao kako je to jedan od najupornijih pritivnika izraelske okupacijske politike. Ali  su ga zato, dok je sjedio na zidu uz telavivsku plažu, Izraelke verbalno napadale i pljuvale.

A šta da kažem danas, na ovaj petak, na Dan Kudsa? Da je Palestincima nešto bolje, kad nije. Da im je još gore, osvjedočiće se i na još jedan datum koji pada pri kraju ramazana, 17. aprila, koji oni obilježavaju kao Dan zatvorenika. Rina Basit je prije mjesec dana pisala u Al-Monitoru kako je izraelski parlament usvojio zakon o ukidanju građanstva ili dozvole boravka Palestincima osuđenim za terorizam, kako ne bi mogli primati finansijsku pomoć od palestinskih vlasti u Ramalahu.

Još jedan zakon za Palestince, jedan za Jevreje. A znate li koliko ima takvih Palestinaca po zatvorima Izraela i na okupiranoj Zapadnoj obali? Krajem 2022. bilo ih je 4.241. Za Palestince su to borci protiv ilegalne izraelske okupacije, za Netanyahuovu vlast teroristi. Među njima je 160 djece, 32 žene,  550 služe doživotne kaze, a 500 su osuđeni na više od dvadeset godina.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba